Nisam planirala pisati danas. Nije mi bilo na kraj pameti, ali inspiracija se desila sasvim neočekivano i izuzetno pozitivno.
Jučer mi je bio težak dan, jedna koji biste najradije preskočili, zaobišli. Trovanje sa hranom, i prisilan krevet, mislila sam da neću biti u stanju danas se ustati, jer su me dovukli u polusvjesnom stanju. Spoji se čovjeku život. I moje neiscrpna energija koji puta uslijed umora, stresa, hrane dođe na naplatu. A imala sam toliko toga za napraviti. No, desi se život. Život upozori. A posjeti me i karma koja kaže, da dans je izuzetno snažan dan za mene i moju obitelj.
I život upozori na najneuobičajenije načine. Ponekad kroz trovanje, ponekad kroz ljude, kroz posao. Samo moramo naučiti čitati znakove. I to ne znači da je svaki znak krivi ili da negativan znak ne može donijeti nešto pozitivno. Ponekad moramo pretrpjeti oluju, da nam se rasčisti nebo i da nam se pokaže pravi put. Nikad ne vjerujem u „krive“ ljude u životu. Svi nam uđu u život s određenom misijom. Od toga da nam pokažu kako svojom lojalnošću mi možemo postati bolji ljudi, raditi na sebi i rasti, drugi da nam pokažu našu snagu i moć, treći da nas nauče snagu ljubavi, pa onda ljudi koji nam pokažu vrijednost samopoštovanja i samopouzdanja. Ponekad te oluje djeluju kao najrazorniji tornado u našim glavama, a zapravo su samo upozorenje kako moramo nešto mijenjati na sebi i u sebi.
Odgajana sam da ne činim drugome što ne želim da drugi meni čine. Ponekad imam i previše empatije u sebi. Također, odgajana sam da se ne osvećujem ljudima, iako je osveta slađa od bijesa, već da ljude učim i da čak i u negativnim situacijama ljudi uz mene rastu. Ponekad budem zid u kojeg se netko mora slupati, ali ne zato jer mu/joj želim zlo, već zato da bi se probudio iz sna i krenuo rasti za njegovo / njezino dobro. I ja trebam takve zidove. I hvala mojim „zidovima“ što su mi odmah na početku pokazali snagu moje gluposti, pa da to slupanje u samom procesu nije bolno. Naučila sam da ti moji „zidovi“ zapravo mene čuvaju od sebe same, baš kao i ja njih. Naučila sam da kada se ne služi više respekt, damski se okrenem i odem. A „moji zidovi“ i prije moga odlaska predvide kako bi moglo završiti, pa mi taj sudar pokušavaju ublažiti. Nekad i ne mogu, pa se slupam do totalkae Svima je zajedničko jedno – stalo im je do mene. I meni je stalo do njih i do svih onih ljudi koji se slupaju u moj zid, jer znači da su vrijedni slupanja. Ako moje odsustvo ništa ne mijenja u vašem životu, onda stvarno niti moje prisustvo nema nikakav značaj.
Velika je to ljubav kada ispred nečijeg imena staviš „moj/moja“. Velika je to čast. Isto kao što se osjećaš jako posebni imati predznak „moj/moja“. Velike su to stvari na koje nikada ne obraćaš pažnju. To ti je kao u crkvi: „do nas smrt ne rastavi“. Jedino ako ne smisliš neku foru, pa te pop oslobodi.
Čak i kada vam netko okrene leđa. Ta leđa nisu vaša sramota, već njegova, jer čovjek s čašću dobrim namjerama okreće leđa samo kada se prestaje služiti respekt i vrijeme je za damski / gospodski otići. Ali i tada najčešće dobri ljudi pružaju ruku, da se izvučete iz svoga blata. Da, to su bobri ljudi, ne budale. Ljudi koji su u svome životu prošli dovoljno, da prepoznaju snagu u sebi kojom mogu pomoći vama. Takvih je malo i rijetki su. Čuvajte ih, ma koliko god boljeli njihovi „zidovi“.
Naučila sam sve reći u lice osobi, a ne vrijeđati i omalovažavati. I jedino se iza nečijih leđa mogu moliti. To je jedino što radim iza leđa. I čuvam osobu. Posebice, ako sam nekome obećala. Posebice ako osobu treba čuvati od nje same. Jer i mene često čuvaju od mene same. I svakoga od vas. Tome služe lojalni i pravi prijatelji. I naljutite se na takve, i ne razgovarajte s takvima. Jedno takvo ljućenje je rezultiralo brakom dvoje ljudi, gdje je jedno od njih (moj najbolji prijatelj u kickboxingu) uporno tvrdio kako se ne može zaljubiti. Ja sam tvrdila da može. Nije pričao sa mnom mjesec dana. Ego + ja žensko solim pamet + tko zna šta još u muškoj glavi…, da bi na kraju dobila vjerojatno jedan od najjačih zagrljaja na svijetu, jer sam ja ta koja mu je promijenila život. Da, slupao se u moj zid. Da, ljutila sam se na njega, jer nije htio pričati sa mnom. Rezultirao sretnim ostatkom naših života. I da priča bude još bolja, na sudačkom kampu u prisustvu mene (citiram: ti si me inspirirala), zaprosio je današnju svoju suprugu. Da se čovjek nije slupao u moj zid, ne bi se isto desilo.
Prošli vikend, na zajedničkom druženju, koje je počelo u petak, završilo u nedjelju, došlo je do zanimljive rasprave, baš vezane na temu „ja se ne mogu zaljubit“, „Ja nisam spreman/ spremna za vezu“, „meni treba vremena“ i slični navodi. Bilo je nevjerojatno čuti, kako svi sudionici druženja, bez obzira na dob, spol, poziciju su se usuglasili kako je navedeno glupost. Kada vam uleti prava osoba, sve ostale su krive, i nema tu spremnosti ili nespremnosti, eventualno samo straha. A strah je vrag. Kada se desi ona prava osoba, odmah si spreman i odmah znaš da si spreman i onda ne daješ opravdanja gore navedena. Nitko nikada nije spreman i svi su uvijek spremni. To je jasno ko’ dan. Samo glumatamo, jer nam mora ego raditi, jer smo mi neuhvatljive face za kojima se treba trčati, a Ivo Andrić je lijepo napisao „samo je trebalo živjeti“. I umjesto da od prvog trenutka uživamo, mi se grcamo ko’ prasci u svojoj veličini i važnosti kao u blatu. Umjesto da blistamo, jer imamo ono što svi žele, a nemaju hrabrosti niti sami sebi priznati.
Da, i žene i muškarci žele srodnu dušu i buditi se pored osobe pored koje će rasti (ne samo ono u muškarčevom međunožju). Već sve. Nikad mi nije bilo jasno, kome se prodaju fore „ja nisam spremna/spreman“. Obično smo takve gluposti izgovarali za sebe same. A za one koje ne želimo, dovoljno smo odrasli da jasno komuniciramo da nisu naši tipovi. Dakle, kada drugi puta krenete tako nešto izgovarati, samo pomislite, da li vam se ta osoba stvarno sviđa, pa malo glumatate ili vam se ne sviđa. U oba slučaja činite krivu stvar. U prvo slučaju gubite dragocjeno vrijeme koje možete provesti s nekim u prekrasnom osjećaju, a u drugom slučaju se igrate nečijim osjećajima, jer i najmanja laž boli gore od istine. A karma u oba slučaja nikada ne gubi adresu.
Dragi moji, svi u čiji sam se zid ja slupala i svi vi koji ste me uhvatili s najbrutalnijim riječima za ruku i izvukli iz mog blata, zahvalna sam vam do neba. Vjerujem da se uvijek dobro dobrim vrati i ako ja ne pomognem nekome, da niti netko neće pomoći meni kada to bude mi bilo potrebno.
Hvala svima čiji sam zid bila, jer pomoći čovjeku kada mu treba, da ga spriječim od veće katastrofe je također velika čast. A ako čujete da netko loše priča o vama, i tu ne sudite, već žalite, jer to znači da ta osoba nema ništa dobro pričati o sebi. Budite „zid“. Ne mogu vam ništa, osim slupati se u vas. Još uvijek ste veliki, a njihovi mostovi do vas su samo loše konstrukcije.
A čarolija…čarolija je vidljiva samo onima koji vjeruju u nju. Baš kao i sreća. Budite sretni. Volite i budite nekome „zid“. Metafore zida sami kreirajte u svojoj čaroliji.
Drugi ljudi vole držati ljude u šaci, ja „moje ljude“ volim držati na dlanu. U tome se „zidovi“ jako razlikuju.
Budite nečiji dijamant u hrpi običnog kamenja. Dijamant je tvrd i širi svjetlo.