Svjetski dan učitelja!
Danas se u svijetu proslavlja dan učitelja. Učitelji su ti koji se iz dana u dan muče sa djecom, da ih nauče nečemu, a prvenstveno tome kako da iziđu iz škole kao ljudi. Njihov posao nije nimalo lagan. Zahtjeva puno odricanja i žrtve. Svi koji se bave ovim poslom, posebni su na neki svoj način. Ovo možda nije po propisima bloga, no morat ću joj odati posebnu čast da je spomenem u ovome tekstu. Vidiš, čitatelju, ima ti jedna profesorica hrvatskog jezika. Odiše posebnošću. Vjeruj mi na riječ, nije kao ostale. Ima to nešto u njoj, što tjera čovjeka da je zavoli. Da je više profesorica kao što je ona, bilo bi puno bolje. Meni osobno, uljepšava svaki sat hrvatskog jezika, pa i samom pojavom. Žena zrači nenormalno pozitivnom energijom. Nešto mi se uvukla pod kožu i volim je. Zamisli, koliko živaca je potrebno toj ženi da svakodnevno trpi nas djecu, da sa ogromnim dozama strpljivosti i smirenja, uradi svaki sat hrvatskog jezika onako kako treba i gradivo donese na najbolji i najzanimljiviji mogući način. Kada bi me pitali definiciju savršenog profesora, ja bih samo rekla, piši “Moja profesorica Hrvatskog jezika” (morala sam je imenovati i ukoliko ovo čita, nadam se da me neće masakrirati). Kada sam došla u prvi razred srednje škole, predavala nam je druga profesorica hrvatski i svi su je na neki način poštovali, bila je draga skroz. Dolazimo u drugi razred, razrednica nas upoznaje sa novim predmetima i čita nam šta nam tko predaje. Došla je do hrvatskog jezika i zastala. Podigla je glavu prema nama i rekla: “Hrvatski jezik vam od sada predaje nova profesorica”. Na licima drugih učenika, moglo se primijetiti nezadovoljstvo, jer tko je sad ta, hoće li puno “moriti”, hoćemo li se naviknuti na njen rad i brdo sličnih pitanja se svima motalo po glavi. No, meni je to ime posebno odzvonilo u glavi. Neobično. Nikad čula za nju. Ali u suštini svoga srca, znala sam da će biti posebna. Odmah na početku. A prvi utisci nikad ne varaju. Došla je na prvi sat. Već svojim ulaskom, unijela je ogromnu količinu pozitivnosti i simpatičnosti. Odmah sam znala da dobiva titulu meni najdraže i najbolje profesorice. Volim pozitivne ljude. Volim ljude kojima osmijeh ne silazi sa lica. Volim ljude koji znaju raditi svoj posao. Volim ljude koji znaju pristupati i komunicirati s drugim ljudima. Volim ljude, koji naprosto odišu čarobnošću i koje je teško opisati. A ona je u pravo takva. U mojim očima, velika žena, profesionalac, savršenstvo, pojam moje sreće, osmijeha svaki put kada je vidim. Voljela bih da mi predaje više predmeta, pa da je mogu viđati svaki dan. Nikad mi ne može dosaditi. Mislim da je ona poseban dar od Boga, da mi uljepša školske staze. Ne dam je nikome. Moja čudesna zvijezda u mojoj čudnovatoj galaksiji. Mislim da je posao učitelja jako težak. I da je baš privilegija nekom profesoru da ti je uzor. A ja sa sigurnošću mogu reći da je smatram svojim uzorom. U budućnosti,već od malih nogu želim postati učiteljica i svim silama ću se truditi da je “iskopiram”, da budem poput nje. Smirena, blaga, strpljiva i u situacijama kada bi malo tko ostao priseban, toliko profesionalna, točna, ljubazna. Jednom riječju najbolja. Rijetko kada ću za profesora reći ovakvo nešto, uvijek ima neka mana. Ali, ona je naprosto savršena. Neopisiva. Osjećam da smo povezane nekom čudesnom niti. A znam i zašto. Duša vidi očima ljubavi. Svim učiteljima, želim sretan njihov dan. Da se bar mrvicu ugledaju na moju Profesoricu i budu bar upola kao što je ona. A nama djeci, želim što više posebnih profesora u školskim danima!
🙂