Prije tjedna dana sam izašla iz bolnice. Rutinska, ali hitna operacija koljena. Koljeno je boljelo. Da i?! Ja sam samouvjereno zanemarivala svaki aspekt boli, jer je bila nebitna. Mislila sam, da se od umora i rada živac upalio. Samo je puknuo menisk. I opet nisam razmišljala o boli, jer mi je sve ostalo bilo važnije. Ali doktor Hrvoje je bio siguran u svoj posao i rekao je hitno na stol. Kupila sam spavaćice, jer nisam bila spremna za bilo koju vrstu bolnice, strpala sve u mini kofer (nemam ni prikladnu torbu za bolnicu, onako kao tete za placu) i odradila sve to rutinski, baš poput nekog brzinskog vikend putovanja. Nije bilo niti brzinsko, a niti putovanje. Bilo je i još uvijek je zdravlje. Koljeno koje bi me po mogućnosti trebalo služiti još neko vrijeme. Međutim, ovo nije tekst oko boli, bolnice, niti koljena. Key words ovog teksta bi bile divne, uspješne žene, sudbina i nešto što zovemo životom. Prijateljstvo i motivacija, odnosno čuvanje leđa.
Prošlog tjedna, dan prije nedjelje, ja sam sve naperlitana, s punom šminkom ratne opreme na sebi došla u pratnji mame, došla u bolnicu. Prenizak tlak, rekla sestra, ja sam joj rekla samo da sam možda gladna, ali da se osjećam odlično. Nije prošlo 15 min, mama mi ga je digla, kako samo ona to zna. Vječne zabave mama i kćeri. Skinuli su me do gola, šminka je ostala, obukli, stavili na stol i utrka je počela. Nekoliko sati kasnije, noga u zavojima od stopala do skoro butine. Došla sam u sobu, i baš kao na izletu pohvatala mobitel, milion selfija, ja hrabra, svaka vlas na svome mjestu. Milion poziva kako sam dobro, a kao ne bih trebala biti, rutinska operacija, drugi dan idem van. I naravno sve društvene mreže. Hvala im na njima, jer puno toga ne bih znala, i puno informacija s kojima se ponosim. Isti taj dan moja draga prijateljica Ljiljana Mamić otrčala je svoj prvi maraton u Ljubljani. 42 km!!! Ljudi moji, 42 km je i za autom voziti puno. Ostala sam oduševljena. Ja s tom nogom, ne mogu niti u toalet sama, a žena rasturila na maratonu. Koliko truda, treniranja, znoja, suza. I kao nagrada, kćer u zagrljaju. Ljubav. Na kraju je samo ljubav važna. Nošena činjenicom, kako sam ja ženska Faca (muški Faca je u Seks i gradu), posudila sam štake od cimerice krevet do i morala pokazati svijetu kako ja sama mogu sve, i šetala sam u manje od tri sata od operacije. Glupa 100%. Nikada ne bih pokazala svoju ranjivost. A ranjiva sam. Moja prijateljica Romina i njezine cure Lana i Tara su me ulovile na tim istim štakama. Cure su divne. Željele me naučiti ples, odnosno obećale, kada stanem na noge. Srećom, bile su razumnije od mene, inače ja bih odmah. I tako sam ja drugi dan vratila se s izleta zvan bolnica. Bolilo je sve. Stepenice su bile znanstvena fantastika. Sve do dan prije danas. Tvrdoglava kakva jesam opljačkala sam pola knjižnice Ekonomskog i pola knjižnice Pomorskog fakulteta, pa sam uvjeravajući se kako moram mirovat (nije bilo uvjeravanja, već procedura oporavka) napisala znanstveni članak, čije me je istraživanje ubilo u pojam, ali o tome u jednom drugom tekstu. Tada sam Ljiljani napisala poruku: kako razmišljam kolika mi je motivacija i kako razmišljam o maratonu i njoj samoj. Ljiljana mi je odgovorila kako je dogovor već tu čim razmišljam.
Jučer, nedjelju, sam se probudila kasnije nego obično. Nakon točno tjedan dana od operacije, bila sam suditi, subota do subote i moji vikendi. Nitko nije vjerovao kako mogu podnijeti i izdržati suđenje sa šavovima i operacijom, ja sam vjerovala sama u sebe. Osjećala sam se dobro. Večer je završila zanimljivim događajima i naravno, Romina i ja smo morale prokomentirati na kavici. Divota, nedjeljna kavica. Produktivna, Zanimljiva. Osobna. Emotivna. Jedno od onih nedjeljnih popodnevna za koje vrijedi živjeti.
Po povratku sam se srušila na kauč. Došlo je na naplatu sve. Ne odmaranje, ne slušanje doktora, stav kako je moram sve sama, brijanje u glavi kako osmijeh sve liječi. Nisam se mogla probuditi. Bila sam prazna. Praznina poput crne rupe. Bez motivacije. Bez cilja. Kukanje po tko zna koji put kako nisam uspješna i kako mogu bolje. Da se ne poznam, rekla bih kako sam sad stvarno bolesna i trebam kod doktorice. (Baš čudno kako mi to nije palo napamet za bolove u koljenu?!) I opet zahvaljujući društvenim mrežama naletima na tekst Ljiljane o treninzima, osjećajima za vrijeme trčanja maratona, osjećajima nakon. Suze su mi došle na oči. Rasplakala sam sam se kao malo dijete. Suze nisu mogle stati. Čitala sam ga u dijelovima, jer sam u međuvremenu brisala suze koje su padale po robi, mobitelu. Brat je sjedio pored mene i šutio. Pametan dečko, zaključio kako je sestra prolupala i bolje da šuti, da ne postane kolateralna žrtva. Pročitala sam ga nekoliko puta. I prebacila se opet na Face, gdje je sad Romina objavila post o nedjeljama. I opet ja u plač. Moja ljubav Roko Buhtlica je stradao, dobio je extra količinu pažnje. Katarina moja u Vinkovicima mi se cijelim putem motala po glavi, koliko puta mi je izgovorila koliko sam uspješna i koliko se ponosi sa mnom. U ovih dvadesetak godina prijateljstva je to izgovorila više puta, nego što bilo koje knjige samopomoći imaju napisano u tekstovima. I pamtim. Pamtim utjecaj mojih posebnih žena na mene. I zahvala sam. Sada i javno.
Kako sam rekla, da nisam motivacijska govornica, niti pišem priručnik za samopomoć, pitat ćete se koji mi je vrag. Zašto sam napisala tekst za blog, gdje sebe kritiziram, odnosno iznosim činjenice koje me ne prikazuju u top izdanju. Odgovor je vrlo jednostavan. Čovjek sam. I imam pravo na uspone i padove, i divno je i inteligentno što mogu sama svoje teže, zahtjevnije, down momente sama primijetit, doživjet ih, probavit ih i obrisat koljena kako bih se čvrsto držala na nogama. Svi ih imamo, kao i svoje gluposti. Sjećate se one serije „I bogati plaču“?! I bogati plaču. I ne postoji osoba na svijetu koja je stalno fizički i psihički u top izdanju. Bitno je prepoznat trenutak, proživjet emociju i shvatit kako je sve prolazno. Samo mijena vječna jest.
Ako si svjestan sebe, tada si svjestan da u životu imaš ljude koji su baš kao i ti. Ljudi koji se ne boje reći, pokazati, podijeliti svoju ljudskost. Žene koje niti jedna pjesma nije opisala, jer toliko kvalitetne riječi ne postoje, jer one su uvijek bolje. Žene su, svjesne su svojih zalazaka Sunca i prekrasnih jutarnjih svitanja. One znaju uživat u kišnim kapima, pljusku i snazi koju stvara jednako i Sunce i kiša. I šta takve posebne, fenomenalne žene mogu učiniti?! Dovoljno je znato da takve žene čine svijet ljepšim mjestom za život. Danas nabrajam ih tri: Ljiljanu, Rominu, Katarinu. One ne moraju učiniti baš ništa. Posebne su same o sebi. Nadahnuće su same po sebi, sposobne, inteligentne, zgodne (po mojim ženskim kriterijima, a vjerujem kako muškarci bi to još ljepše okarakterizirali), pametne i prijateljice. Znate što ih čini najljepšima, činjenica kako samo vjeruju u ljubav na kraju cijele priče.
Vjerujem. Ljubav ipak nekako nađe put kada treba. Pa makar je prijateljice makar malo poguraju. Zato i jesu prijateljice.