Da znam da čekaš poruku, poslala bi ih deset. A baš svakoj poruci našao je manu. – rekla je. Kao da je želio svaku da bude razlog za svađu. Onda su poruke postale razlog za odlazak. Glupi su oboje. Dječja igra. Njemu težak dan, njoj živci na tisuću. Nedostatak emocije bi trebao biti razlog za odlazak, a ne poruke ili blokada. Kada ego umiješa prste…najteže je reći „oprosti“ i popraviti stvar. Glupi su i dalje. Jer za pravu osobu se i ponos proguta. To se ne zove slabost, već zrelost.
Sjedim za stolom i vrtim u prstima par plavih naušnica. Krpam i zbrajam današnje ožiljke. Kao da sam došla kod Sv. Petra i molila ga za malo raja, a on me je bacio u 999 krug pakla. Dok stavljam jod na koljena pokušavajući se dignuti, pokušavam shvatiti što mi je bila današnja lekcija.
Postoje principi koje ne gazim. Nikada ne sudim ljude, samo sport. I dano obećanje ne gazim. Ništa ne radim na pola. I u svemu mora mi biti prisutna Ljubav i strast, inače po mojim standardima ne valja. Ljubav se uvijek piše velikim slovom, jer to je najveća moć u svemiru. Lojalnost mi je najvažnija osobina kod drugih i mene same. Smatram kako „oprosti“ mogu reći samo najsnažniji ljudi, a takve jedino želim pored sebe. I kako postoji uvijek nešto važnije od straha. Važno je čovjeku pružiti ruku kada mu treba, kao i držati do sebe.
Postoje obećanja važnija od drugih. Postoje mjesta svetija od drugih. Postoji molitva pisana srcem. Obećanje dano u molitvi. Riječ se ne gazi. Tako dana riječ se nikada ne gazi, bez obzira što sam samo čovjek. Za takva se obećanja živi. Ali kako to mogu shvatiti ljudi kojima drugi nisu bitni, koji ne znaju vrijednost vremena, emocije, lojalnosti?! Kako naučiti nekoga da se ne radi uvijek o nama samima, da ne nešto ne radi, čak i onda kada se može, a mi ljudi možemo sve?! Kako objasniti nekome da ne baca kamen, jer kamen boli?! Možda jednostavno se moram spustiti i razumjeti tuđi nivo, ali dosta je i razumijevanja tuđih nivoa, tamo gdje se ne služi poštovanje. Moći, a ne učiniti – možeš li?!
Najvrjednije i jedino što stvarno imamo je vrijeme. Dok imamo vrijeme imamo moć za rast i razvoj. Dok imamo vrijeme imamo moć sve popraviti, reći „oprosti“, ljubiti bez susprezanja, pružiti ruku, smijati se do suza. Sve dok imamo vrijeme trebali bi težiti k tome da budem bolji ljudi. Zapamtite, samo srce u kojem Ljubav stanuje može u stijeni prepoznati najveći dijamant. Samo srce puno Ljubavi može prepoznati u drugom srcu sve ono dobro prekriveno dračom i kamenjem. Ali treba razumjeti Malog Princa – „samo se srcem dobro vidi, očima je bitno nevidljivo“. Mnogi misle da mogu, ali to ne čine. Svo vrijeme koje je Mali Princ posvetio toj ruži čini njegovu ružu najposebnijom ružom na svijetu. Vrijeme koje posvećujete nekome čini tu osobu posebnom. I kada se ubodete na trn, to je trn vaše ruže. Vi ste ju zalijevali, vi ste ju njegovali, vi ste ju odgajali, štitili ili ne…ubolo vas ono što ste sami stvarali u toj ruži.
Bio je dan, gdje sam plakala. Od sreće i od tuge. Od tuge nekoliko puta. Ali kako nekome tko ne razumije plač od tuge objasniti koliko on boli. Kako nekome tko misli da je njegova istina jedino ispravna objasniti da plač se ne plače zbog sebe samog, kako objasniti da nas bole postupci druge osobe, kako objasniti nekome tko ne doživljava druge, da ti netko može faliti do boli i kako objasniti da imaš priliku zagrliti tu osobu svi problemi i gluposti napisane i izgovorene u hrabrosti „iza telefona“ bi bile samo zid baš kao kula od karata koji bi pao. Ne možeš objasniti nekome nešto, ako je uvjeren da je uvijek u pravu i tko na svoju očiglednu grešku i dalje će radije biti „velik“ sebi u očima i izgubiti nekoga sebi dragog, nego priznati grešku. To smo mi ljudi. Samo ću vas podsjetiti – koliko ste puta nekome rekli da ga volite, da vam je stalo, da je netko važan u vašem životu – dok je bio pored vas?! U vremenu se to jedino broji. I kako je sad. Kolika je tuga? Koliki je gnjev, jer vas je netko napustio? Koliko suza u sebi, i izvan sebe. Sve dok hodate na ovoj planeti, svaku riječ, svaku svoju glupost, možete ispraviti. Ne bacam kamen. Ovo se odnosi na mene prvu. Inače… najlakše je zalijepiti osmjeh, nego svima objašnjavati zašto si tužan.
Svatko od nas ima neprijatelja. Jednog. Moćnijeg od ostalih. Samog sebe. Svaki dan gledamo tog neprijatelja u ogledalu. I veliki smo samo onoliko koliko se možemo boriti protiv njega. Uvijek smo sami sebi najveći neprijatelj. A zašto?! Zbog sujete, licemjerstva, jer su nam vlastite mane privlačne?! Hranimo se njima?! Ponekad zato, jer se pravimo da slušamo, a ne čujemo. Ne čujemo sami sebe, ne čujemo drugu osobu. Ne čujemo, jer ne želimo čuti. Jer nismo aktivni slušači. Ne čujemo, jer želimo samo odgovoriti, a ne čuti. Možda netko traži pomoć, a ne čujemo. Možda netko vam želi dati kompliment, a ne čujemo. Možda netko nam pjeva našu omiljenu pjesmu, a ne čujemo. Zato, jer mislimo da samo sami sebi dostatni, najbitniji, naša istina je jedina istina. A nije! Moja istina prva nije. Ali slušam, čujem. Čujem i kapanje suza, čujem i osmjeh srca, čujem i sjaj očiju i vapaj za pomoć, i čujem istinsku Ljubav i bol što netko baš sad nije tu u mome zagrljaju. I da mogu, pisala bi tužnije. I pisala bi tiše. Da čujete svoju tugu, da čujete svoju glupost i da čujete srce. Stanite pred ogledalo i samo se gledajte. Koga čujete?! Vjerujte mi, isplakala sam cijelu Istru. I nije me sram priznati. Isplakala sam i Ljubav, i tugu i nepravdu, isplakala sam i tuđu neistinitu istinu, i tuđu nemoć i svoju nemoć. A sve samo zato, jer ne mogu sada biti blizu, zagrliti osobu i pokazati da su riječi glupost, jer da se samo djela broje. Zagrljaj je lijek za sve. Kada ti je stalo do nekoga, njegove greške ne mijenjaju tvoje osjećaje, Razum se naljuti, ali srcu je i dalje stalo.
Dobila sam telefonski poziv: „Stani sa strane, moram ti nešto reći, da se ne slupaš“. U tom trenu sam vozila i bilo mi je dosta dana, brojila sam Sv. Petru sve po spisku i da pričeka s paklom dok ne dođem do njega pred vrata, i čujem situaciju. Nimalo laganu, situaciju vezanu za život, ali sadržaj doista nije bitan, osim činjenice kako ja mogu sve podnijeti. I samo čujem činjenicu kako se netko bez razmišljanja borio za mene. Kako sam toliko vrijedna osobi koja načelno nije trebala trepnuti okom, a ona se grčevito borila za mene, ne razmišljajući trenutak o posljedicama, o sutra. Rekla je kako je to jedino ispravno. Sjedila sam skamenjena u autu, ne od sadržaja, već od činjenice kako ste nekome važni, a ne biste trebali biti. Nema tu koristi ili bilo kakvih drugih interesa. Jednostavno osoba vas sluša, doživljava, i djeluje. Nekad će se činiti da možda ono što činimo za druge nije najispravnije za nas, ali je put istine, a to je naš put. Borila se, jer je u srcu osjeća kako sam ja kao čovjek vrijedna borbe. Borila se, jer je vidjela iza sadašnjosti. Vidjela je onaj dijamant u kamenu. Napravila je puno za mene, neizmjerno sam zahvalna samo na samom činu, a kamo li na svemu ostalome. Ali napravila je još više za sebe. Fascinirana sam koliko je narasla, koliko je postala pozitivno velika i moćna. Takve ljude trebamo. Takvu Ljubav. A nije muško / ženska. Takvu istinu. „Hvala“ je bezvezna riječ za taj osjećaj koji mi je pružila. I prije sklapanja slušalice zadnja rečenica je glasila: „Nije fer što ti se događa. Ne možeš sama sve to podnijeti. Previše je to za jednu osobu iako si ti snažna. Gledam te svaki dan i vidim koliko ti je teško. Ja ču ti promijeniti život.“ Prošlo je tek nekoliko sati od tada. A već mi je promijenila život.
Prošla je noć. Gledam svoje žuljevite ruke. Nije lako raditi na sebi. Vidjeti sve svoje mane, pretvarati ih u vrline. Svi imamo prošlost. S ovoliko godina trebalo bi se brinuti da je nemamo. Broj ožiljaka je već tu. Onaj koji vas voli, nikada vas neće kritizirati. Hodati će uz vas, i biti suborac u svim vašim borbama. A svi ih imamo. Pružit će vam ruku, kada vas treba izvući iz vašeg blata van, dati vritnjak, da ne stojite u mjestu. Ili odraditi borbu za vas, a da vi o tome pojma nemate. Dati će vam drugu šansu, ako mu je iskreno stalo. Nekad će vas samo zagrliti, jer zna da je zagrljaj moćniji od riječi. Ljubav nije ono što govoriš. Ljubav je ono što radiš. Bolji sam čovjek od jučer s više ožiljaka.
Nisam svetica, imam milijun mana. Ali časno sve priznajem. Gora ne mogu biti.
I kako kaže Grašo: „I tko će nego ja moje zlato ljubit?!“