Ljubav o kojoj se ne priča (by Lana)

O nekim ljubavima se ne priča, nikad nikome. Neke ljubavi žive duboko u nama nadajući se da ćemo biti dovoljno smioni, hrabri i sposobni jednom ih izvući na površinu i vikati iz svog glasa kako je „xy“ naša ljubav. O nekim ljubavima se šuti, ma koliko god ljepote, strasti, emocija, boli ili patnje nam nose. Bez obzira koliko su naš ponos ili naš grijeh. Neke ljubavi, bez obzira na našu društvenost i elokvenciju, čuvamo duboko u sebi i samo ih živimo. Manje ili više sretno. Ali uvijek s osmijehom. Jer kad se priča o ljubavi priča se o onom najljepšem osmijehu u kutu usana, o osmijehu kada se svi zubi vide i/ili o onome koji priča, a da mi riječ nismo rekli. Svi s imalo godina više od dvadeset na našoj lenti vremena smo negdje po cestama života osjetili baš takvu ljubav. Za nas svetiju od svih svetaca na oltaru ili snažniju od pumpe zvane srce u našem tijelu.

Nisam iznimka koja potvrđuje pravilo. Nisam vanzemaljac ili nestvarna. Vrlo sam stvarna na svim meridijanima i paralelama ove naše kugle zemaljske. Svaki dan je vrlo neobičan iznutra, a zna biti običan izvana, čak ponekad i dosadan. A ja se najviše bojim baš dosade. I ne privlače me baš ljubavi koje traju kraće od moga laka na noktima. I baš kada pomisliš da su prestale sve bure i oluje, uleti neki detalj života i opali ti kroše, da ne može nježnije, a svaka stanica u tijelu se naježi. Baš kao dobar ljubavnik koji te pozna u dušu i gađa gdje god kako bi se održao na tronu tvojih najskrivenijih želja.

I gle… jedan facebook post sve učini javnim, jedna objava na instagramu svu tu ljubav pretvori u javnu. Svaku emociju, svaku želju, svaki san koji je bujao u meni, za kojeg su svi znali da ga volim, da uz svih, samo on je taj. Onaj o kojem nikad nisam pisala, već sam ga živjela. Bila dio njega, bio je dio mene. Ljubila sam ga, on mene, svađali smo se, i okrenuli si leđa, ali nikad srce. Onaj koji je snažniji od mene, onaj koji je znao da takva ljubav ne prolazi.

On moj. Ja njegova. Kickboxing.

Jedna mlada dama Lana, daleko mlađa od mene, našla se u mojim mukama. Daleko hrabrija, smionija… na mladima svijet ostaje… ona je otključala svoje srce, a i moje… Ona je zaslužna što sam se po tko zna koji put naježila, srce zakucalo, a krv je krenula brže. I njezina ljubav je kickboxing, a nije niti svjesna kako takva ljubav nikada ne popušta… U tome je čarolija, osjetiti na svojoj koži… U školi je za svoju prezentaciju odabrala temu kickboxinga (povijest se ponavlja: moj maturalni rad, moj diplomski rad).

Tekst i slika govore više od riječi…

Lanino ♥ :

„Odlučila sam za kraj svoje prezentacije staviti sliku svoga trenera da bi vam mogla objasniti neke stvari.

Dosta prijatelja me pitalo zašto sam odabrala kickboxing, a razlog je ovaj čovjek, Mladen Kranjčec, on me je potakao na to i to je bila odluka za kojom ne žalim.

On me je naučio dosta bitnih lekcija koje su trebale vrijediti za ring i za borbe, ali  koje će vrijediti i za cijeli život, ali neću vam sada sve govoriti jer bi to potrajalo i zato ću vam reći samo jednu stvar:

On me je naučio da rečenica „Ja to ne mogu“ ne postoji, nego je ona samo u našoj glavi i mi bismo trebali zaobići tu rečenicu jer u životu ništa nije nemoguće, samo se trebamo boriti za to u što vjerujemo i što hoćemo.“

Gradove i srca ne ispunjavaju spomenici, već ljudi. Ljubav je čista čarolija, zar ne?!

2 Comment

  1. Romina says: Reply

    Predivan tekst…hvala i Lani i tebi…💕

  2. Tanja says: Reply

    Predivan tekst

Leave a Reply