Hvala vam što radite za sve nas, čast mi je…

Kreativnost je uvijek bila na cijeni. Moja ekonomija, odnosno moj marketing, moje pozicioniranje u glavi kupaca pri pomisli na najbolje. Oduvijek sam voljela se baviti razvojem i organizacijom, ali moji kolege kažu da sam najbolji lobist kojeg znaju. Vjerujte mi, nemaju pojma. Odgovorno tvrdim.

No, ovaj tekst nije vezano za moje najbolje osobine, zapravo nije vezano niti baš toliko za mene osobno… vezano je za sve ono što me čini boljom između „prvih među jednakima“.

Došla su neka čudna vremena, koja nas tjeraju na resetiranje na prvotne postavke. Postavke prije žurbe, stresa, svih suvremenih tehnologija, postavki kada smo još bili ljudi koji su padali pri zabijanju noževa u leđa, ljudi koji su se smijali srcem, ustima i očima, resetiranje na postavke kada smo bili „samo ljudi“, a ne robovi vremena, koje nas na kraju košta puno previše preskupo. Neprocjenjivo skupo. Kažu da sve ima svoju cijenu i svoga kupca. Ja vam kažem, da ima, ali jedna valuta je jača od svih ostalih – ljubav. Ljubav prema čovjeku.

I kako sam obećala, a ja držim do svoje riječi, ovo je tekst o herojima koji su danas u doba elementarnih nepogoda, bolesti, globalne kataklizme – naši stupovi ekonomije. Naši trgovci, prodavači, tete u trgovinama, kioscima, benzinskim pumpama, pekarama, ljekarnama.

Ponosim se što imam čast rukovoditi timom od prekrasnih stotinjak žena, koje su moji heroji. Koji su heroji susjedstva, heroji sviju nas uz naravno, medicinsko osoblje. Često puta im ne znam, ne stignem niti reći hvala, pokazati kako primjećujem kako su one važne, često puta ne primijetim novu frizuru, šminku ili haljinu, sve dok ne sjednem u auto i razmislim koliko je moja djelatnica zapravo lijepa žena. Često puta i primijetim i dam kompliment iskren i iz srca. Ja ne znam drugačije. Vjerujte, da znam biti manje iskrena, puno puta ne bih stradala. Ali volim što vidim ujutro u ogledalu.

Posljednji dani su bili teži od uobičajenih. Zajedno se borimo protiv nevidljivih neprijatelja,… ali i onih vidljivih koji ne slušaju naredbe stručnih stožera. I znate koliko hrabrosti treba da te iste žene napuste sigurnost svojih domova i zapute se na svoja radan mjesta. Znate koliko je njihova čast, radno mjesto i smionost važnija od straha. Toliko da ponosna stojim i još ponosnije kažem ja sam dio tima svojih djelatnica. Jedna među svima njima jednakima.

Žene, junakinje, heroji, one su razlog zašto prodaju volim jednako kao marketing (iako u prodaji je novac), one su razlog zašto sam ja bolja, snažnija, predanija, zafrkancija, strastvenija, zašto moja neiscrpna energija je još jača, i zašto kada drugi odustaju ja nastavljam snažnije.

Diploma je rezultat puta, ali ako ne znam uživati u svakom koraku, nikada neću znati i razumjeti snagu, veličinu i važnost te iste diplome i nove titule. Da ne prolazim svaki dan kroz polje emocija svojih djelatnica, nikada ne bih znala kako boli, miriše, veseli ili rastužuje cvijeće zvano život. Jednostavno moraš voljeti ono što radiš, jer većinu dana upravo to živiš. A rast, razvoj i učenje je svakodnevnica onome koji želi biti najbolji pri pomisli na najbolje.

Sada stojim pred svima vama, zahvaljujem na pažnji jača nego ikada, jer emocije daju neiscrpnu snagu i kažem „Veliko hvala“ svim djelatnima uz koje koračam posljednje dane. Većina nikada neće niti pročitati ovaj tekst, ali ovo su i onako riječi, a ja obećajem…

…nastavljam koračati uz vas po putu, jer vi ste vrijedne svakog koraka i emocije. Hvala!

 

Rekla sam.

Leave a Reply