Volim najviše svoga Ferovca. Da, čudni su vam to ljudi i posebni. Srca velikog ko’ svemir, a plašljivi poput plahe srne. Smioni, koji puta i drski, a opet jako osjetljivi. Inteligentni, a opet pokoji puta površni. Više puta.
Ali volim ga. I stvara mi muke. Ne javlja se, a misli o meni. Pobjegne osjećaj koji puta, a da ga niti ne primijete. Stvori se i suza. Pametni, a osjećajni. Kada bi pričali o horoskopskim znakovima umjesto o Ferovcima, pričali bi o onim čudnima Vodenjacima, Škorpionima. Mi Lavice to radimo drugačije.
I tako fali meni moj Ferovac, svaku večer pomislim „oh, da je barem tu pokraj mene“, i boca dobrog vina, a znam koliko uživa u dobrom vinu. Svako jutro gdje ispijam kavu s njim, iako nije tu. A zapravo…najviše mi nedostaje onaj njegov pogled i smijanje. Mladi gospodin točno zna reći dvije tri riječi kada treba, smiriti sve oluje u meni. Jednog dana biti će divan suprug, još divniji otac. Jednog dana ja ću biti najponosnija sestra na promociji doktoranata Fera. U mome autu je njegova kapica s prošle promocije.
Ima nešto posebno u tim Ferovcima, ta sexy inteligencija s nekim čudnim smislom za humor koji sam oduvijek voljela i razumjela, samo emocionalna strana im zakaže tu i tamo, ali uvijek se neočekivano izvuku. Barem moj Ferovac u mome srcu.
Vratile su se tako neke uspomene, izgovorene riječi, napisane rečenice. Aerodromi, fotelja, snijeg. Pakiranje, brza vožnja, i razgovor poslije rastanka. Onaj posljednji poziv prije zatvaranja telefona. Buđenje s pogledom prema telefonu, da li je poruka stigla. Da li je sve u redu, zabrinutost i želja za zagrljajem. Za smijehom.
Uzela sam njegovo laptop u ruke. Pripremio ga je za mene. Lozinka koju sam zaboravila. Zar je i bitna. I tako ću na njemu napisati knjigu, a za blog imam tri druga. Ipak to je Ferovski laptop. Jedan običan laptop samo pun ljubavi u meni.
Prisilna karantena, samoizolacija, prisilni ostanak kući. A radije bi bila na nekom drugom kraju. Nekada je i dobro prisilno sjesti sam sa sobom i raščistiti neke stvari situacije, zaboraviti sve izgovore, jer koliko god bježala, a ja prva bježim sada me je u ovom miru sustiglo sve od čega sam pokušala pobjeći. Uvijek te sustigne ono što je u srcu, ma koliko god brzo trčali, a poznato je da ja znam rekord istrčati kada je bijeg pred samom sobom u pitanju. Posložila nas nekako sve ova karantena i kao da nam govori: „sad ili nikad“. Prezirala sam oproštaj na aerodromima, uvijek su mi slali negdje ljude koje volim. I ovaj puta moj Ferovac je odletio na drugi kraj svijeta. Nekako sam preživjela i tu situaciju. Živi čovjek se na sve navikne ukoliko je ljubav važnija od straha.
Sada je idealno vrijeme za proljetno čišćenje, ali ne ormara, već same sebe. Očistila sam danas kupaonicu, zalila cvijeće…ali nekako mi se ne da očistit sve što nosim u sebi, a bježim od toga svega. A jedan život prolazi… i još jedan o kojem se šuti. Nama ljudima najteže je biti krhka osoba s emocijom. Ljudi ko’ ljudi, nikako da shvate… kada postoji emocija baš tada su najjači. Nikad jača nisam bila nego trenutno. Sve imamo, a zapravo ako nemamo onaj pozitivni nemir u prsima, nemamo ništa. Niti pun ego, niti pun novčanik, niti prenapuhana titula ne znače ništa, ako čovjek nema nekoga tko se zbog njega osjeća posebno. Stvarno je to tako jednostavno. Netko tko te voli najviše na svijetu i s drugog kraja zemlje može biti tvoj. A netko može ležati pored tebe u krevetu i ne osjećati ništa. Nije stvar blizine, stvar je emocije. Uvijek je stvar emocije. I zato volim Ferovca.
Uvijek kažem kako je mama rodila brata, jer je popravljala moje greške i napravila njega tako posebnim i boljim, a mene luđom. A moj brat Ferovac kaže: “Ja možda radim korisnije stvari od 9-17, ali iza pet moja sestra je ipak ovoliko pametnija i sposobnija od mene.“ Sve je to ljubav. Kao i njegova nakana da nagovori klapu Intrade na gostovanje u Singapuru. Lol…
I bila je veljača, i jedan petak, 21., kada je otišao put Singapura. No, bila je veljača i jedna srijeda i za još jednu lijepu priču, baš taj dan snijeg je odlučio padati iz vedra neba, poluispijena kava na stolu i sanjarenje na ramenu s pogledom. Ona ga je gledala kao svog čovjeka, on ju je držao kao da drži božicu. Ona ga je ljubila kao da je taj tren otkrila poljupce, a on nije skidao osmijeh iz očiju. Mi koji smo svjedočili, svjedočili smo ljubavi. Kažu oni koji znaju bolje od mene, da se takve ljubavi stvore negdje u svemiru i da su to anđeli u ljudskom obliku spušteni na zemlju da svijetle i ljube se zauvijek. Kažu da takve ljubavi traju zauvijek i da rastanak nije opcija. Ne znam. Mogu samo vjerovati, ako izbacim sve elementarne nepogode, karantene i snjegove, da je nastalo nešto savršeno. I ja sam sretnica, jer sam tome svjedočila. Da, sad se sjećam, bila je veljača, 26. Još pamtim prste zapletene tih dvoje ljudi. Pamtim kao da su sada tu, on joj je milovao lice i ljubio ju, a ona ga je držala za ruku i gledala očima žene. Koliko je samo tu emocija bilo. Znate, onako da se čovjek pošteno naježi zbog nečeg lijepog.
Prošla je ponoć. Sjedim na kauču. Roko spava do mene. Ne mogu izbaciti iz misli to dvoje ljudi i iz srca želju. Kako voliš, tako ti se piše. A ja volim svoga Ferovca. To me čini jedinstvenom u cijelom njegovom svemiru, a njegov svemir nije Rijeka, već jedan drugi svemir. A on je cijeli moj svemir.
I zar to nije lijepo?!