Im back. Poznati citat iz još poznatijeg filma još poznatijeg glumca.
U posljednje vrijeme jednu riječ slušam više nego ostale, a samo što slušam ili čitam su savjeti. Da skratim priču i razbijem sve dileme moga posta, ne slušajte nikoga osim sami sebe (uključujući niti mene). Djeco, ovo se na vas ne odnosi. Sada pišem o odraslima koji se koji puta pogube u teškim riječima, savjetima baziranim na osobnim frustracijama, na želji da budemo važnima. I jesmo važni – sami sebi.
No, vratimo se jednoj riječi – moralu. Moral, izveden iz latinskog jezika, od imenice mos (gen.moris) čije je značenje običaj, ponašanje, vladanje. Kada bi izvlačili definiciju, nisam se trudila previše, skinula s Wikipedije, moral (ćudoređe, ćudorednost) je u najširem je smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, narodnih običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Za kršenje moralnih pravila se ne ide u zatvor, a trebalo bi, ne plaćaju kazne, a trebalo bi i najveći domet ponekad, ali samo ponekad se bude osuđen od okoline, koju najčešće stvarno nije briga.
Dakle, moralne norme si postavljamo sami, uvjetovane su odgojem, okolinom, politikom, životnim iskustvom i dr. A ako si sami nešto postavljamo kao naše nepisano pravilo, zašto smatramo kako to isto pravilo vrijedi za bilo koga drugoga i zašto često pusta smatramo kako imamo pravo imati dvostruke standarde po tom istom pravilu?!
Klonite se priča o moralu, suđenja drugih (osim, ako vam to nije posao) i živite sretnije. U državi koja slovi za jednu od najkorumpiranijih u Europi, sve se praši od tekstova kako i šta bi trebali, šta se smije, a šta ne, to je društveno prihvatljivo ili tko je koga prevario. Naravno ljubavne prevare su najstrašniji problem našeg društva, kao i nogometaši naše najveće nade.
Klonite se i komentara dobroćudnika, kako ste se malo izgubili. Čovjek sam sebe ne može izgubiti. Kako to mislite, pa niste vi izgubljena loptica koja je bačena kućnom ljubimcu za igru, niste novčanica koja je ispala iz džepa ili zagubljena šminka koja je ostala u nekom pretincu torbice koju baš često i ne nosite. Tu stojite ne izgubljeni, samo zameteni gomilama savjeta, obiteljskih situacija, gnojem ljudske okoline koja vas pokušava prilagoditi sebi. Ali vi ne trebate prilagodbu, vi ne trebate tete vračare ili svete svećenike. Vi ne trebate niti ovaj tekst. Jer „vratiti se k sebi“ znači otkriti svo blagostanje sebe koje su slučajni ili namjerni putnici u vašem životu željeli prikazati kao svoje blago. Znači sjesti na pod na balkonu s šalicom kave u ruci uživajući na listopadskom suncu, prepoznati sve boje jeseni skrivene u krošnji stabala vaše ulice, kupiti tavu za kestene od 10 kn bez posebnog razloga ili namjere pečenja kestena. Znači krenuti u smjeru za koji ste oduvijek znali da postoji i bio je vaš, a niste se usudili koračati istim. Na prvom koraku biti će dva izbora ljudi: ili oni koji će vas gledati blijedotelećim pogledom razmišljajući komentirajući kako se usuđujete dirati njihovo blagostanje ili oni koji će vam dati svom snagom vritnjak, jer znaju da se putevi uvijek negdje križaju i da se balgostanja duše uvijek barem dupliciraju.
Nisam ja pisac SF romana, niti sam dovoljno knjiga, filmova pročitala ili pogledala na tu temu. Nisam niti motivacijski govornik, jer ne smišljam fraze koje bi vam se činile 15 min korisne, a onda vas vratile su svakodnevnicu. Ne pada mi na pamet, ja sam previše racionalna za isto. Prenosim svoje iskustvo koje je bogato fenomenalnim stvarima i ispod toga ništa ne priznajem. A znate zašto?! Jer i gluposti, i pogreške, a i slava, moć, znanje su moje i nitko mi ih ne može oduzeti. Danas su mi prijatelji toliko vritnjaka dali, da me sva ta moja stražnjica boli. A ona nije mala, tako da ona narodna kod mene „od guzice do mozga“ mora po defaultu duže trajati. I uhvatila sam se onoga što najviše volim – pisanja i prenošenja znanja. Pametni ljudi uče na svojim greškama, a mudri na tuđim.
Vama želim mudrost, a sebi samo pameti.
Ljubi vas,
kikidemirki
točno tako!:)