Znate li slova samo vaše abecede?!

Od malih nogu nas uče čitati, abecedu, neke strane već nepostojeće abecede, neke drugačije znakovne abecede iz stranih jezika, brojeve, prometne znakove, hijeroglife u piramidama, informatičke binarne sustave i mogla bih u nedogled nabrajati. Do svoje trideset i koje nisam niti razmišljala kako nas nitko nikada ne uči čitati znakove koje svakodnevno dobivamo kroz svoje emocije, intuiciju, situacije, simbole – životne simbole. Ponekad se ulovim, uza sve svoje iskustvo i diplome, kako sama sebe pitam kako nisam „to“ vidjeti ranije, kako  mi to ranije nije palo na pamet, kako mi je nešto toliko logično moglo promaći. 

Shvatila sam da moram krenuti učiti i ozbiljnije shvaćati sve te, nazovimo ih, „životne znakove“, iz jednog vrlo jednostavnog razloga, kako bi ispunili naše snove i bili sretniji. Bili sretniji iz unutra, sami za sebe i sami radi sebe. Kako bi otpustili ljude, situacije, opsesije, snove, želje koji nisu dovoljno dobri za nas. A ako nešto nije dovoljno dobro, jednostavno nije dobro. Nema tu neke prevelike filozofije, iako mi ljudi nađemo tisuće izlika kako bi sebe uvjerili u nešto.

Osobno sam krenula raditi na sebi i odlučila preispitati dva aspekta moga života: snove i strahove. Snove iz razloga, jer možda su nastali iz krivih razloga, npr. želje ega, a strahove, jer uvijek postoji nešto važnije od njih. Zabrinula sam se kada sam shvatila koliko malo dosita volim sebe i kako se trudim ugoditi drugima da ih ne povrijedim. Čak sam se iznenadila koliko se pokušavam uklopiti u nekakve tradicionalne slike naše tradicije, a oduvijek sam iskakala iz svih okvira. Živjela sam, a nisam bila svjesna koliko i zapravo za koga. Događalo mi se, posebice s pojavom društvenih mreža, kako pokušavam impresionirati, oduševiti svoju okolinu kako putujem, bila sam tu i tamo, bavim se posebnim stvarima koji drugi vide samo na tvu, a zapravo sam samo živjela, disala i sve to radila za sebe. Sada manje nago ikada sam na društvenim mrežama, manje nego ikad pričam o tome što radim, a samo živim za sebe, još življe, još burnije, još intenzivije.

Dva primjera mi se motaju po glavi, jedan vezan za posao, drugi vezan za emocije.

Toliko sam željela raditi na faxu, odnosno biti asistent. Odmah ću vam reći, taj cilj je bio povezan s mojim egom. I završila sam fax i postdiplomski, a mogla sam i na doktorski, koji mi apsolutno u gospodarstvu ništa ne znači, osim pisanje titule. Razvoj događaja je bio da sam se javila na natječaje, i u jednom od posljednjih na prvom krugu intervjua, čak za asistentsko mjesto na katedri koja mi nije toliko uzbuđujuća, sam shvatila kako ja to ne želim raditi. U tom trenu su pale sve barijere, san odjednom više nije bio privlačan i više mi je djelovao kao noćna mora, moj ego se skrušeno naklonio mojoj emociji i podsvijesti, a ja ne pamtim kada sam s tolikim osmjehom izašla s fakulteta. Shvatila sam kako sve ono što bi mogla dobiti je u potpunoj koliziji s mojim stavovima, željama, pa čak i mome zdravom razumu. Tog prvog dana sam znala kako ja to ne želim, ne želim biti rob ljudima koji su na toj katedri najprije lagali sami sebi i toliko neuvjerljivo, da sam ih u tom trenutku zapravo i žalila. Iz istog razloga ne želim žaliti sebe ili ne želim da mene netko žali, iz tog razloga pišem ovaj tekst.

Da završim priču, iz meni bliskog predmeta pozvana sam na drugi krug, ali svi znakovi su mi pokazivali kako moja donesena odluka je ispravna. Excel kojeg znam ko’ vodu pit, odjednom je bio kao nepoznata abeceda, a složenu „if“ funkciju napišem u dva u jutro, ako me netko nazove i pita, jednostavno kao da nikada nisam vidjela. Zahvalila sam se svojim, jednim od najnormalnijih profesora na faxu, i doslovno im rekla kako sam se došla pozdraviti i na ovako lijep način zatvoriti jedno lijepo poglavlje u mome životu. Čak sam i rekla za koga kandidata smatram da je najbolji izbor. Ako mislite kako sam luda i da kada bih mogla vratiti vrijeme, da li bi nešto promijenila, moj odgovor je: „Definitivno ne.“ Koji je to bio oslobađajući osjećaj, konačno sam otpustila jednu želju, san, koji je bio diktiran egom, a ne stvarnom željom i emocijom. Ako se odlučim za doktorat, to će biti iz čiste ljubavi i strasti. A na fakultetu sam i tako već predavala, i uvijek ću moći, ukoliko imam tu želju. To je prava sloboda. Osloboditi se okova koje često nosimo i kritiziramo sami sebe zbog svoje neuspješnosti zbog razno raznih potreba, od dokazivanja samih sebi do dokazivanja drugima, a opet samo trebamo živjeti što stvarno volimo.

Druga situacija čitanja znakova je bila vezana za ljude u mome životu. Upućeno mi je pitanje za jednu situaciju, kako znam da je to baš to, da je donesena odluka ispravna. „Šanse su bile 50:50, i bila sam nervozna, ali kada su krenuli leptirići i noge su mi se odsjekle, znala sam da je to baš to.“ –odgovorila sam. Kao da mi ti znakovi nisu bili dovoljni. Dan prije postavljenog pitanja me je jedna moja kolegica fotografirala i baš neposredno nakon što mi je bilo postavljeno to pitanje mi je poslala moju fotografiju. Kao da je znala zašto me fotografira, čak je i sama prokomentirala kako sama fotografija govori sve. Proslijedila sam fotografiju osobi koja mi je postavila pitanje, nad kojim sam se i ja zamislila, i odgovorila: „Sada znaš zašto sam sigurna!.“ Kaže se da fotografija priča 1000 riječi, i upravo mi je to trebalo, da shvatim kako svoje znakove sam krenula, za dobru promjenu, čitati.

Ima tu još toliko primjera. Od toga da se nisam mjesecima odmorila od seljenja po RH i da mi je u trenutku kada je najmanje mi trebalo, neposredno pred Božić i Novu godinu stradalo koljeno toliko da u prvim danima sam jedva mogla na toalet, a da još ovaj tren dok pišem ne mogu pomisliti na bavljenje sportom, npr. trčanje ili čučnjeve. Od umora je stvarno bilo u jednom trenutku „ili-ili“.

Svi ti znakovi su tu, da nam pomognu, usmjere, oplemene. Nitko nas ih nikada nije učio čitati, nitko nam nikada nije objasnio zašto se pojedina emocija rodi, kako ona lijepa, tako i ona manje lijepa. Činjenica je, da nam svaka emocija stvara određeno stanje i nikad nije, rekli bi stari, „zlo za zlo, nego i za neko dobro“. Kada se određena emocija pojavi, trebamo je razumjeti na način da shvatimo što je prouzrokovalo tu emociju, koja radnja, koja situacija i da li nam ta emocija stvara ugodu (da li želimo se ponovno tako osjećati) ili neugodnu (ne želimo ponovno osjećati taj osjećaj). Drugim riječima možemo osvijestiti uzrok emocije i dati se odgovor na mnoga pitanja kako bi poboljšali svoje „danas“. Možemo naučiti čitati neku novu abecedu, vjerojatno puno korisniju od mnogih koje već znamo. Abecedu koja bi treba biti uvrštena u školovanje umjesto puno nebitnijih predmeta. Abecedu koja stvara zadovoljnije ljude, a sama sebi čovjek je jedina promjena koju treba da bi mijenjao svijet. Ono što je danas je bitno. Prošlost ostaje uspomena, a budućnost se još nije dogodila.

Za naše bolje danas!

Leave a Reply