Živjeti za taj osjećaj – dio 1.

Jutro je. Rijetko pišem jutrima, jer ili radim ili sam negdje po svijetu na natjecanjima. Danas sam na svome kauču sa svojim ljudima. Već mi znamo sve naše navike buđenja, tko kad, koji su naši znakovi za laku noć i dobro jutro. Moji ljudi grade ljude, odnose, ljubavi, prijateljstva, napredovanja, jer sve su to ljudine, a ne samo ljudi. Moj krug ljudi. Nikada se ti odnosi nisu svodili na besciljno ispijanje kavi, iako imamo mi svoju bazu, znamo tko kako piće voli, ali najvažnije je što znamo snove jedni drugih. I one tajne snove, koji se ne govore svakome. Tome služi povjerenje, za koje nema puno filozofije. Ili ga povjeriš ili ga nikad ne povjeriš. Po svome instinktu. I to povjerenje je na najvišoj cijeni. To povjerenje se ne izdaje. Nadograđuje se. Uvijek neupućeni smatraju kako smo najljepše ljepotice i ljepotani kada se prošetamo u najljepšim večernjim haljinama po nekakvom eventu, slikavamo se i sve to se sjaji na društvenim mrežama. Nikada više nismo običnije od tada. Tada samo prosječni. Tada samo kao svi. Obični. U haljinama i odijelima obični, ispod kože uvijek drugačiji. Bolji ljudi.

Zašto „bolji“?! Znate kada opere tuga, a sve one s kojim brojem godina tuga je prala. Tada je telefon otvoren i u dva u jutro i razgovor je neograničen, pa makar se radilo koji sat kasnije. Niti prva, niti zadnja neprospavana noć. Mijenjanje guma u pidžamama, skupljanje djece iz noćnog izlaska, a ozbiljnije stvari poput zdravlja, neću ovdje niti spominjat. Zbog jedne čokolade se dolazi i iz Beča. Nema tu koristi ili revanša. Ako ne pomogneš potrebitom, ne možeš očekivati da ćeš ti dobiti pomoć kada ti zatreba, a kad tad ti zatreba nečija pomoć. Tu smo stijene i štitovi jedni za druge. Kada vidimo da netko pada, a kad tada svi padamo sa svojih visina, tada i grabimo ruke u padu, i brišemo prašinu s koljena i dajemo ruku za povući ili nogom u stražnjicu za korak naprijed. Ako trebamo saopćiti ružnu vijest, baš kao i lijepu, tu smo prvi, jer uzmemo na sebe sav rizik iste. Jer znamo, kada emocija zadrhti u prsima, da mi ćemo istu ili zagrliti i dati rame za plakanje ili rasplamsati baš kao najveći požar. Svaki korak po putu je važan. Zato su moji ljudi lijepi. Ako u ljepoti nije sadržana snaga, mudrost, plemenitost, humanost, onda ljepota sama po sebi nije moćna. Samo je lijepa. A to nikada nije dovoljno.

I posljednjih nekoliko jutara uživam u tim našim telefonskim razgovorima. Složni smo u jednome: korona je najbolje što nam se desilo u posljednje vrijeme. Usporila nas, i najvažnije čisti nas iznutra. Korona je idealan test za međuljudske odnose. Za poznanstva, prijateljstva, ljubavi. Koliko želimo ili koliko ne želimo. Svi smo postali senzibilniji po pitanju svega. Izoštrila su se naša čula. Svjesniji smo što nas raduje, zbog koga srce zakuca brže i tko nas rastužuje. Puno se rečenica izgovori i jako je lako, lakše nego inače provjeriti istinitost i iskrenost izgovorenog. Nikada lakše nije bilo upoznati ljude. Vjerujte, nikada lakše.

Prije pisanja ovog teksta, znajući da me meni važni ljudi čitaju, svakoga ponaosob sam pitala, da li smijem pisati o temi, svi su potvrdili, odobrili i baš su se složili kako trebamo reći, jer dijelim naše stavove, a ne isključivo moje osobno. Nemamo straha. Ako nekoga izgubiš zbog istine, stvarno niti ti treba, niti je ikada bio tvoj. Krenimo.

Ne postoji mali znak pažnje. Svi znakovi su veliki znakovi pažnje. Poruka, poziv, cvijet, kava, kolači, iznenađenje dolaska, osmjeha, sve su to znakovi pažnje. Poziv na ručak, kino i kokice u toplini doma, sve su to znakovi pažnje. Sada, u ovom vremenu još veći nego inače, kada su svi restorani, kina, kafići otvoreni. Onda je lako. Sada je još lakše pokazati do koga vam je stalo. Nikada nije bilo lakše i jeftinije. Zapamtite, nikada i nikada više neće biti. Tko sada iskoristi priliku, slaviti će ju cijeli život. Samo ljudi ko’ ljudi, kada nešto želiš postoji način, a kada ne – nikad veći broj isprika. Male stvari čine čaroliju svakodnevnice!

Niti jedan dan nam nije isti. Nismo niti cijelog dana tužni, kao što po cijele dane ne skačemo od sreće. U sebi to znamo, i uglavnom se ponašamo u skladu s navedenim ispred svojih ljudi. Kada ste posljednji put pomislili kako se osjeća osoba s druge strane slušalice s kojom pričate, da li je njezin dan dobar ili loš, treba li joj danas vaša topla riječ?! A zašto ne izgovorite lijepu riječ iz srca?! Jel puno košta ili ćete izgubiti svoju karizmu ili vam jednostavno nije bitno kako osoba koja je vama posvetila svoje vrijeme, svoje osjećaje i brigu osjeća?! Naučite biti manje sebični. Budite stvarni prijatelj ili platite psihijatra. Oni naplaćuju po satu. Tada biste naučili cijeniti nečiju brigu i vrijeme. Brutalno, ali istinito.

Biti prijatelj, partner, žena znači jebeno brinuti o tuđim osjećajima i guzici više nego o svojima. (Isprike na vulgarnosti, zbog boljeg doživljaja teme.)

Kada se sada osvrćem oko sebe, oko Mojih Ljudi u Iki, Vinkovcima, Opatiji, Mučićima, Rijeci, Zadru, sigurna sam da smo u prošlim životima bili ili na Divljem zapadu ili smjenjivali careve, rušili kraljeve, bili super junaci. Svi bez iznimki poštujemo pravila izolacije, kako bi zaštiti sebe, svoje bližnje, ali bili odgovorni prema društvu, do te mjere, da jedan drugome pomažemo u kupnji za domaćinstvo i ne tražimo izdavanje propusnica bez ozbiljnih, životnih razloga. Oni koji ju imaju zbog posla, pomažu drugima. Ali… postoji jedna važno Ali… bez iznimke svi ti ljudi pokazuju sve iz ove priče ljudima oko sebe. I potpisujem, kako bi svatko od nas našao način i prekršio sva pravila svijeta, da dođe do osobe do koje mu je stalo, samo da to pokaže. Ali ne sebi, toj drugoj osobi, mi znamo koliko smo jaki, mi živimo sve napisano. To čini razliku. Kod nas nema isprika. Zato nas ima malo. Mi smo se prepoznali, jer je to u nama. Nema korone ili bilo čega drugoga. Za naše ljude mi okrenemo svijet naopako, i svatko naš živi s nama taj osjećaj. Propusnice… nemojte me nasmijavati, oko 800 000 ljudi u Hr ju ima. I sad je problem s jednog kraja Hr doći u Rijeku, Opatiju, a u ruci je propusnica i za prijeći granicu RH, za sve otoke i cijelo kopno. Možda jesmo srčani, ali nismo glupi i naivni. Dakle komadi moji, i tu ta isprika pada u vodu. Ako je dečko student za curu studenticu napisao i zalijepio cijeli transparent na ogradu, bez auta, javnog gradskog prijevoza, jedan student bez prihoda, ali sa srcem velikim ko’ svemir, pa šta je vama, velikim facama?!

Dragi moji, u prijateljstvu, partnerstvu, ljubavi nema granica, nema prepreka. Ima jednostavno: ili ti je stalo ili nije. „Ali“ tu nikada nije opcija. A ako naletite na nekoga od nas i poželite da smo vam opcija, slobodno nas zaobiđite. Niti smo laži, niti polovični, a niti opcije. Ili smo prvi izbori ili nismo. Tu znanje matematike ne pomaže. Eventualno fizika i kemija, i to ovisno koliko smo mi dobri fizičari i kemičari. A mislim da se solidno znanje skupilo s godinama.

A brojnik i nazivnik su jednostavni: ako na kraju dana imaš s kime podijeliti što ti se taj dana događalo, imaš sve. Nisi poseban ako se smatraš posebnim. Poseban si samo ako se netko pored tebe osjeća posebno!

(Nastavlja se…)

Leave a Reply