…za tren… za tren ljubavi kod…

Svaka je sekunda nova, neponovljiva. Koliko sam se samo puta ulovila u sretnom trenu za kojeg sam željela samo i jedino da traje. A već ga sljedeće sekunde nije bilo. Koliko sam puta u sadašnjosti razmišljala o budućnosti, zaboravljajući kako ću budućnost imati samo zbog sadašnjosti.
Uvijek sve vrijedi, barem da nas nauči kako smo jače, bolje, sposobnije osobe. Kako uvijek ljubimo srcem, praštamo mozgom, a nikad ne zaboravljamo tko smo, što smo i gdje idemo. Nekad je samo tren dovoljan da život krene nekim novim smjerom ljubeći nova svitanja, nekad je dovoljan samo tren da sve suze svijeta su naše isplakano more. Samo tren stvara život i tren ga oduzima.
Ponekad samo tren gore kod oblaka stvori harmoniju sreće, osjećaja, a život opet baš taj tren odnese i rijeku usmjeri nekom drugom koritu.
Danas, nakon svih iskustava trenutaka tuge, trenutaka sreće, kažem vrijedilo je. Bilo bi mi žao da ih nisam živjela, neostajali bi mi svi brži otkucaji srca, svaki dah koji je zastao, svaka suza koja je bila i sretna i tužna.
Stiskanje na kauču u bezvezno popodne, osmijeh u pola kilometara trčanja s bakljom, suza za onu koja je otišla na bolje mjesto, suza za staru ljubav koja je donjela novu bolju, jedan loše skuhani ručak ili poziv za kasnu večeru u ponoć…
 Davno sam naučila, i tuga je emocija baš kao i sreća, i baš tako ju treba prihvatiti. Naučiti živjeti sa svim svojim srećama i tugama je spoznati sebe i imati šta pričati unucima sa srcem. Svi se molimo našim bogovima za sretna svitanja, a ponekad samo najveće tuge, odricanja, tjeskobe dovedu do spoznaje kako sve leži na našim rukama, spava u našim srcima i mi moramo probuditi ludog zmaja ili ružičastu princezu. Naravo, nismo sami na svijetu i svi ovisimo o interakcijama s drugima, ali samo mi smo krojači naših sreća čak i onaj tren kada nam se život čini kao pustinja u koju smo bačeni i nema naznake i nema smjerokaza, niti najmanjeg miga u kojem smjeru krenuti.
Koračaj. Koračaj snagom vojske. Jer opet na kraju dolazi cilj, stvara se, rađa se, padne s neba baš kao i tren kod propelera.
Ponekad još sjećanja pronađemo u snovima, ali to su samo snovi… Stvarne emocije žive samo u sadašnjosti. Tuga, sreća, ponos, ljubav, ljutnja, uzbuđenost, ankcioznost… samo su emocije u trenutku ljepote života. I nemamo vremena za popravni ispit, ta spoznajaj je zapravo najvažnija.
I na kraju sve se uvijek svede samo na tren ljubavi… tren ljubavi kod…
…i ne zaboravite s drugima podijeliti svoje sretne trenutke… ne zaboravite kako reći „volim te“…
…možda to može promijeniti tren…

Leave a Reply