Uzimam srce za vodiča – na pola puta (za sve udaljenosti i lovljenje leptira)

Koliko samo neprospavanih noći smo imali?! Koliko smo samo željeli, a bez hrabrosti pustili?! Zar je naš život samo slijepi putnik na ovom svemirskom brodu?!
Najgore je žaliti za propuštenim trenutkom, za propuštenim nečim što je moglo, a nije bilo. Nije bilo samo zbog straha koji je bio važniji.
Srušite granice u sebi. Nisu bitne ni nacionalnosti, niti boja kože, niti vjeroispovijed. Nisu bitni niti jezici, niti obrazovanje, niti tradicija.
Važno je doći na pola puta. Važno je u moru razuma pronaći biser srca. Važno je biti čovjek koji živi za tren, ovaj sada tren sreće.
 
Sutra ćemo krenuti nekim novim smjerovima, gledati nove gradove, buditi se u nepoznatim hotelskim krevetima glumeći poslovnjake vođene razumom. Možda ćemo žaliti za nekim minulim vremenima. I neka žalimo. Ali ako u trenu sve ono važno ne postane važnije od straha, nećemo imati za čim žaliti.
Jedan korak, samo jedna poruka, jedan misao. Samo jedan otkucaj srca.
Možda jeste na kraju svijeta, ali ste dovoljno blizu da taj isti svijet okrenete naopako. Da poljubite najmekše usne svijeta, da promijenite zanimanje, da postanete bolji ljudi.
Dovoljno ste blizu da slijedite svoje snove, jer oni stvaraju trenutke čarolije. Trenutke za kojima vrijedi žaliti, jer su se desili. Trenutke koji postaju povijest i više nećete moći ugaziti u rijeci života u istu vodu.
 
Uzimam srce za vodiča, iako smo često u razmiricama.
 
Doći ću na pola puta. Puštam ponosu zamjenu za žaljenjem nečega što se tek treba dogoditi.
Zar da se u trenu izgubim?!
Samo zbog cijelog poljupca. Jer njega ću žaliti, jer se desio, a ne zato jer se mogao desiti.
 
Odmah sam znala, da se ponekad vrijedi osvrnuti i još jednom istu grešku napraviti.
 
Zar se izgubiti u srcu nije najljepše?! Zar šetati u carstvu leptirića nije čarobnije?!
 
Imati hrabrosti oduvijek je bio predikat svih mojih otkucaja srca.
 

 

I bar imam za čime žaliti. 

 

Leave a Reply