U vašem životu ima mjesta samo za jednog vladara – vas same

Već mi ovo naše društvo lagano postaje cirkusantsko. Na Facebooku se pojavljuju samo extra isfotošopirane fotke, ups sorry sad je Instagram u modi, svi su lijepi, pametni, moćni, kolači savršeni, a svaki drugi tjedan na godišnjim… Još malo, pa će pokušati zabraniti pravo na zrak i misli, ako nisu pinki i savršene po nekim tuđim kriterijima. E, pa ja dragi moji uvijek ću biti bunotvnica starog kova, koja se baš ne snalazi u ovoj novoj eri neodgojene djece, roditelja koji idu ucjenjivati profesore, plagijata radova, prijetnji, mijenjanja leševa preko kojih se prelazi umjesto brisanja znoja sa čela od rada i truda. Nepotizam plus isfrustrirane laži, a o prijetnjama i bujnoj mašti da i ne pričam.

Zašto?! Cijelo se vrijeme pitam zašto sam zaglavila u dobu kada sam još bila ponosna pozdravljajući starije susjede na cesti. Danas su i te starije susjede, umjesto umiljate bakice, postale babetine. Čemu?! Zašto smo izgubili „hvala, molim, izvoli, oprosti“ iz našeg vokabulara. Gdje su nestali svi maniri lijepog ponašanja. Ja u pidžami šetam psa bez šminke, ali i bez straha, da li će se to susjedima sviđati ili ne, i još uvijek pozdravljam starije od sebe prva. Odrasla sam u vremenu kada je iskrena konstruktivna kritika bila dobrodošla, jer smo se tako razvijali, postajali bolji, rasli, a danas… danas je postala napad na dignitet osobe i uvreda.

Cijelo se vrijeme spominje uvođenje vojnog roka. Programiranja u osnovne škole. A zaboravili smo osnovno, rekla bih obiteljsko. Ja sam za to, da se u škole uvede komunikacija i bonton. Čini mi se, kako su svi sveli svoju komunikaciju na borbu ega, sve mi te borbe liče na bitke na Krbavskom i Mohačkom polju, Seljačke bune svaki dan. Hrvatska povijest se ne bi posramila svakodnevnih borbi „moj tata ima dužeg od tvog tate“, ako ste se pitali čega „pimpeka“ naravno. Ajme, pa ja sam napisala psovku, jer inače ovaj naš narod ne beštima ili psuje. Svi prvi bacaju kamen. Također, naučila sam biti neosjetljiva na riječi, ali nikako da okamenim na nepravdu, laž, izmišljanje. Nikako da prelazim preko svog leša zbog tuđih napredaka. Neću! Ne pada mi na pamet. Preko svoga leša mogu prijeći sama, ali nitko nema pravo nikoga gaziti. I uvijek je važno tko kaže, a ne što kaže. Ali danas smo u vremenu kada i nebitni ljudi pokušavaju biti bitni. Kada me uvjeravaju kako je tradicija bitna samo kada su oni sami u pitanju. A svi osjetljivi… uh, sve krhke ženice jedna do druge. Oduvijek sam voljela borce, ljude koji lete do oblaka, jer to žele, a ne jer moraju. I ti ljudi mogu gledati s visine, i još jedino ako imaš visoke pete koje te opravdavaju.

Sada kažem dosta! Znam kada lažete, iako se pravim kako sve vjerujem. Znam kada pokušavate biti veći od onoga što jeste, jer mi vas je žao. Samo ljudi koji imaju vlastite probleme, pljuju druge ljude izmišljajući negativnosti veličajući svoju malenkost kako bi slika u ogledalu izgledala veća ili barem ljepša. Žalim vas, ali jako, iako vam to nikada nisam rekla. Pojedincima koji su se trudili izmisliti priče, samo sam se smješkala, jer su me njihove bajke zabavljale, do momenta kada su postale dosadne i fabula se ponavljala.

Nikada nisam bila rasista ni po jednom pitanju. Nikada. Ali također, nikada ne dozvoljavam da budem žrtva jadikovki članova pojedinih društvenih skupina, koji te odmah obilježavaju pogrdnim rasističkim imenima, samo zato jer ne dijelite iste životne vrijednosti. Ne vjerujem u gluposti i nemam samilosti. Neke mi stvari nisu normalne, koliko god me pojedinci ili mediji pokušavaju uvjeriti u suprotno. Ne spadam u skupinu koja podržava Avu Karabatić ili Antu Gotovca, ne uklapaju se u moje životne vrijednosti. A lista bi tu bila poduža… Podržavam prosvjede, ali ne i marševe, vjerujem u vrijednost Domovinskog rata, ali znam šta se događalo i 1944., kao i 925.g. Vjerujem u borbu za ideale, a ne i za koristi.

Ja podržavam znanstvenike koji pišu svoje radove bez plagiranja, ja podržavam sportaše koji uspijevaju bez dopinga, vjerujem političarima tek onda kada ispune svoja obećanja. Ja ljude držim za riječi, jer se volovi drže za rogove. Vjerujem u uspjeh bez nepotizma, vjerujem u učenje i u dobre ljude. U ljude s dobrim namjerama i prema drugima, a ne samo prema sebi. Vjerujem kako se uvijek dobro dobrim vraća. Ja vjerujem u ljude koji se vole i svoju ljubav samo sami sebi dokazuju. Ja vjerujem da ljudski past, obrisat koljena i otresti ruke, dignuti se i nastaviti.

A za ostale, koji još ništa niste naučili u odnosu i komunikaciji sa mnom… dok igrate na mojem terenu, dopustit ću, da me pobijedite, jer ja tako želim, ali inzistirate na igri po vašim pravilima, budite uvjereni, pobijediti ću, rasturiti ću vas ko’ beba zvečku. Zato… dva puta razmislite, jer vjerujem kako bi u svom životu trebao biti pobjednik i vladar, tako da u mome za druge carice nema mjesta.

Carica od rođenja! Svoja!

Leave a Reply