U poslu djela, a ne lažna obećanja! – za bivšu kolegicu, još uvijek prijateljicu

Prvi puta pišem dva posta istovremeno. Dva posta koji nikako ne idu zajedno. Jedna je o ljudskoj bajci, a drugi odnosno ovaj bi trebao biti bajka, ali mi ljudi najčešće radimo horor filmove ili izmišljamo kvantnu fiziku o kojoj i ne znamo baš puno previše. Ovo je zabranjena teme gora do porno filmova kod teenagera. A prostitucija je žešće vrste.

Ovo je post o zaposlenicima, ljudskim resursima, lošim i dobrim investicijama u ljude, ovo je post o svemu o čemu šutimo, jer se bojimo otvoriti oči, samo svoje oči i biti bolji i radnici i vlasnici i voditelji ljudskih resursa, bolji nadređeni i bolji podređeni.

Ispričat ću vam jednu osobnu priču iz moje poslovne povijesti, o mojoj još uvijek jako dobroj prijateljici. Priču o prijateljstvu i poslu…

… Bila jednom jedna (uvijek tako počinju bajke) mlada dama koja je bila draga, lijepa, imala je fakultet, ambiciju, ali bila je i radnik. Javila se na natječaj, prošla u prvom krugu, došla u drugi, došla i u treći. Dobila je posao ne na poziciji na kojoj je željela, na nižoj, ali uz poslovno obećanje kako će nakon točno dogovorenog perioda napredovati. Kako to obično biva, a svaka bajka mora imati svoj zaplet i vrhunac, a i negativce koji zapravo to i nisu, jer pranje ruku je potrošilo sve dostupe sapune, ta dotična mlada dama radila je i radila, danima, komunicirala s nadređenim, ali obećanje dano na prilikom zapošljavanja nije dočekala. Obećanje nije održano. Kako je mlada dama bila sposobna, mudra i shvatila je kako to promaknuće nikada neće dobiti, krenula je tražiti novi posao. Trebalo joj je neko vrijeme, ali našla ga je. Prije odluke posljednji put je pokušala popričati s nadređenim, ali kao što naslućujete, bez uspjeha. Dala je otkaz. Pomalo razočarana, ali sretna, jer više nije vjerovala u nešto što je smatrala poslovnim, profesionalnim i razumnim, nije trebala vjerovati u promaknuće koje nije dobila. Šef je bio iznenađen, naravno, dosta je novaca uloženo u njezinu obuku, i krenula su obećanja s predznakom „možda“. „Možda“ je prilog koji kazuje da je nešto moguće, ali i da nije moguće nije isključeno. Srećom ta mlada dama je bila pametna i samo se zahvalila na dosadašnjem radu i otišla svojim putem.

Iskreno, koliko god sam ja osobno bila tužna, s druge strane zapravo sam bila presretna, jer je moja prijateljica prodisala, odbacila je teret s leđa i oslobodila se laži. Jednostavno laži! Nazovimo stvari pravim imenom. U međuvremenu postale smo prijateljice, jer smo dijelile istu sudbinu, plakale nad treninzima, smijale se situacijama, i pomagale jedna drugoj, cijelo vrijeme bile podrška i bile smo stvarni tim. Tim o kojem sanjam na svakom radnom mjestu.

Morala me je častiti ručkom, jer je bio dogovor koja prva promijeni posao, ta časti.

Što me je ova priča naučila, a bila sam i jesam u svim gore navedenim ulogama, s obje strane ogledala.

Bez obzira na veličinu kompanije, mali obrt ili veliku korporaciju, sve njih čine ljudi. Ne robne marke, ne vrijednosti dionica, dobit, već jedino i isključivo ljudi. Manji poslovni subjekti skrbe o manjem broju ljudi i proporcionalno tome imaju manji broj zaposlenih koji brinu o zaposlenicima, veći imaju više zaposlenih na veći broj ljudi.

Svaki je čovjek jedinka. Svaki čovjek ima drugačije snove, potrebe, ambicije. Prema niti jednom djelatniku, krenite me odmah pljuvati, ne možete imati isti način komunikacije, jer onda niste stručnjak u svom poslu i lider, već jedno obično piskaralao. Jel’ boli ova uvreda?! Pa zamislite kako onda boli ljude kada ih trpate sve u isti koš.

Motivacijske govore ostavite za TEDx i slične manifestacije.  Ljudi se drže za riječ, a volovi za rogove. Ljudi imaju emocije, i za emocije ne treba imati doktorat ili tri specijalizacije ili direktorsku poziciju, potrebno je biti samo čovjek. Ekonomija, u suradnji s psihologijom, se već odavno bavi i istražuje na znanstvenoj razini načine stvaranja lojalnih kupaca, načina kako će netko biti povezan sa svojom kompanijom ili biti pozicioniran. (Molim vas, klonite se osobne interpretacija pozicioniranja, dobivam mlade, kada slušam kako ljudi samouvjereno pričaju o pozicioniranju, a pričaju gluposti. Na jednom seminaru sam slušala kolegu kako priča o pozicioniranju, i kada sam mu postavila pitanje, nije znao odgovor, a vodi taj odjel i na daleko višoj je poziciji od mene.) U trenutku kada ljudi stave nadu, očekivanje i sve ostale emocije pod kontrolu, skupa s izrečenim, vjerujte, nije tako teško dokučiti laž. I upravo je to trenutak, kada ste iz možda vrlo lojalnog radnika dobili radnika kojeg nikada više nećete moći vratiti. Da, taj isti radnik će možda i ostat raditi, zbog plaće, ali zadovoljan radnik i samo radnik su dvije vrlo, vrlo različite kategorije. A bez da spomenemo kategoriju nezadovoljnog radnika. Taj isti radni vam se sad smije dirketno u lice i vi se i dalje pitate šta vam može?! Vrijeme će pokazati, tko se i kako smije. Ako mislite da je otkaz najgore ta se može desiti, stvarno se pitam u kojem svijetu živite. Ako tako vježbate moć, žalim vas. Ali sve se jednom vrati…pazite, nemojte reći kako nisam upozorila. U svakom slučaju jednako je listiću lota koji je ne dobitni.

Dakle, ne lažite kako biste nekoga uhvatili na trik, jer taj trik kratko traje, kao pjena od sapunice, a vi ste si samo stvorili problem. Koliko ponovno vremena, natječaja, ulaganja, truda za novog radnika, koji će opet proći laž i jeste li sigurni kako dobivate.

Odavno je poznato, kako će se ljudi poistovjetiti s poslovnim subjektom i svim manama i vrlinama istog  i neće izdati ukoliko je iskreno komunicirano. Može se stvoriti otpor, jer je to normalno u ljudskoj psihi, strah od novog, od nepoznatog, od mogućnosti negativnog, ali čovjek neće otići na prvom težem problemu, ako se osjeća dijelom tima, dijelom kompanije, zasući će rukave i potegnuti. Zar je tako teško biti iskren ili iza laži skrivamo našu nesposobnost?! Napad je najbolja obrana stil?! Nema motivacijskog govora koji ne mogu prozrijeti ili koji ne mogu ispričati na strastveniji način, zahvaljujući cijelom djetinjstvu u kazalištu. Ali treba živjeti i raditi, a ne igrati se dječjeg kazališta. Djela, a ne riječi.

(Ups, ispričavam se, moj duboki naklon, umjesto riječi „laž“ trebala sam koristiti riječ“ ne iznošenje istine“. Da, moram razvijati svoje soft vještine, ali ovo je moj blog i ja volim koristiti konkretne riječi, jer se vrijeđaju jedino oni koji se pronalaze u njima.)

Da li je iskrenost kategorija karakterne osobine s kojom se danas ponose samo rijetki ili je iskrenost adut koji čini razliku?! Sami si odgovorite. Isto kao i što znači radnik u vašoj organizaciji.

Naučila sam i kako je jako važno tko su mi članovi tima i koliko se mogu osloniti na njih, i one nadređene i one podređene. Jednom mi je najbolja prijateljica iz gimnazije poklonila šalicu na kojoj je pisalo: „Budi dobar prema onima koje susrećeš penjući se prema vrhu, jer bi ih mogao susreti i kada budeš padao.“ Tada sam imala 15.g.  dan danas mi je ostala ta rečenica u svijesti i obilježila poprilično način komunikacije i mojih vjerovanja o istoj s kolegama.

Naučila sam i kako se vrijedi boriti za čovjeka. I stati iz stati njegovih pokušaja, pogrešaka najprije, a zatim i ako uopće iza svakog njegovog dobrog djela.

Naučila sam kako je vrijedno odgovoriti na svaku zamolbu za posao, jer netko je uložio vrijeme i trud, ma kako god se nama beznačajan činio, ali jedno od najvažnijih pravila posala je ne mjeriti sve po svome rukavu.

Naučila sam kako samo pokupiti kaput i otići bez pozdrava, jer me lažni autoriteti ne fasciniraju i ne mogu kupiti moju čast. Vuk ne gubi san zbog mišljenja ovce.

Naučila sam kako reći „ne“ i boriti se za sebe. I kako se uvijek na kraju netko osvrne. Naučila sam se i bosti s rogatima, jer i svaki rog ima svoju točku pucanja, kao i željezo točku taljenja, smo treba znati koliko energije je potrebno i da li je stvarno vrijedno. Najteže je u životu sirovini dokazati da je sekundarna.

Naučila sam i da su svi zamjenjivi. A da li je Pale stvarno želio biti sam na svijetu?!

Posao je kao i ljubav, ne možeš samo zatvoriti vrata i otići za danas, ali možeš jednostavno prekinuti ono što je polovično i lažno, jer ako nema prave emocije, nema ničega. Praznina. Tuga. Žalost. Jad i čemer.

Baš kao ljubav, prava ljubav… dok vičem, borim se, ljutim se, još se svašta može promijeniti, još mi je stalo. Kada ušutim, postajem kao moja prijateljica. S jednosmjernom kartom u džepu. Bez mogućnosti za još jedno „možda“.

Naučila sam kako ne lagati sebi. I koliko vrijedim. A ne koliko drugi misle da vrijedim u njihovim lažima. Oprostite, možda sam pregruba. U njihovim ne iznošenjima istine.

I lagali su vas, ako su vas učili da se za dobrim radnikom ne trči, baš kao i za ženom. Za onim dobrim trčiš makar sve noge polomio, isto kao i za ženom.

Samo pomislite, na kraju teksta, za koga ćete se danas boriti (osim za sebe samog / samu) i da li ćete svima dati istu emociju. Ne morate mi reći istinu. Ali ne lažite, ne meni…sebi samima. Pametnu i genijalnu ženu vrijeđa, ako pokušate ju zavesti onim, na šta vi mislite da bi svaka žena pala. Zar je s radnikom drugačije?!

Jedini pravi neuspjeh u životu je ne biti vjeran onome što znaš da je ispravno! Baš zato je i ova priča ispričana. Njoj u čast! Meni na dušu.

Leave a Reply