Sve za sriću šta triba je hrabrost! I žena, čovik i srce…

Za ljubavi onih mojih iznad četrdeset i koje… kada se ljubav zove imenom tvojim… svi likovi su istiniti za one koje se pronalaze u njima <3

 

Znala je cijelu njegovu mapu madeža na tijelu. Svaki raspored malenih smeđih točki i onih većih i pokoju crvenu. Stopila je svoj miris kože s njegovim. Već kod prvog poljupca znala je da ljubi svog čovjeka. On je znao da nije poljubac jedan u nizu gdje se zadovoljava muški ego. Zadovoljio je svoje srce. On, čovjek s bogatim iskustvom natučenim i u pokojoj ratnoj godini, ljubio je želju svoga srca. Toliko godina samo slučajnog pogleda, dok su se oboje grčevito stiskali u tuđim skutama. Za ples uvijek biraju dame, a sve uvijek mora biti u pravom vremenu. Koje je njihovo vrijeme bilo?! Ono prijašnjih godina ili vrijeme samo jednog trena. Sada.

Kako si?! – pitala je

Umoran od ljudi. Ali svih ovih godina željan tebe. –naravno zadržao je za sebe ostatak rečenice.

Znala je da je izašla iz svoje sigurne zone, upustivši se u nemirno more. More koje će nemilice tući njezin brod od srca po krmi, provi, naglo će se mijenjati i struja i smjer vjetra. Ona, nepobjedivi kapetan, nepobjediva vojska koja plovi ka njegovom moru. Ponosna, drska, ma sve bi joj zavidjele na smjelosti i srca i pameti. U redu, u ovom slučaju tko više pita pamet za mišljenje. Znala je. A jedina borba joj je bila ona same sa sobom. Znala je da će ga ljubiti i sada i zauvijek. Znala je da je svaki pokušaj otpora uzaludan, jer da će pobuna biti ugušena samo jednim treptajem i mišlju na lik koji je srušio sve kule koje je gradila. A gradila je. A on je rušio.

On umoran od pokojeg lošeg dana, zapravo savršeno običnog dana, ali samo dana. U letargiji života kao na traci bez topline emocija koje su mu trebale, a kojih se istovremeno bojao kao da će izgubiti trenutak žaljenja. Znao je šta želi, znao je šta mu treba, a bježao je od same pomisli na sebe. Sve dok ona nije ušetala i napravila zbrku na svim meridijanima i paralelama njegove suverenosti u svome svijetu. Sve dok njezina kosa nije zaspala na njegovome ramenu kao da je to obično. Najobičnije, najnormalnije. A nije bilo niti najobičnije, a još manje najnormalnije.

Toga trena i bez teških riječi postali su ONI.

Da se normalan čovjek našao u blizini i svjedočio situaciji, pomislio da se našao u ratnoj zoni. Onaj rat koji se stalno spominje između Sjeverne i Južne Koreje bio bi zanemariv naspram svog arsenala teškog oružja kojim su se služili pokušavajući uvjerit najprije sami sebe, a zatim jedan drugoga kao nisu oni ti. Kako nisu jedan za drugoga. Kako su dva srca slučajno krivo zakucala, kako su dvije pameti slučajno se ujedinile završavajući rečenice one druge, kako su dva tijela se slučajno spojila u savršenstvu žene i muškarca. Kako je sve bilo slučajno, a oboje ne vjeruju u slučajnosti. Uvjeravali su jedan drugoga kako su dva suprotna svijeta, a svemir je uporno na svim mogućim testiranjima pokazivao kako su jedna duša u dva tijela. I statistika se ne bi posramila ovog sto postotnog rezultata bez mogućnosti odstupanja.

Već na drugom spoju su izabrali djeci imena, treći spoj nisu previše ni pričali, jer su pričali svime osim riječima, a svi oni spojevi između, bili su baš oni koje poželimo da nam se dese u životu.

Ona u svojim bjegovima, on na svom putovanju, odlučili su po posljednji put napuniti sve haubice, minobacače i ostale dalekodometne rakete i razorit treptanje srca, pobiti sve leptiriće, i zaboraviti na imena jedna drugome. Ali sudbina je odlučila malo drugačije zamiješati karte. Baš kao kockar u igri života. Sudbina je stavila sve na herc crveno. 

Podijelili si oni posljednje rakete dan prije njegovog dolaska. Ona odlučila odjednom biti drska žena plava, a on macho ko’ iz Ramba. Ali i Sjeverna i Južna Koreja su u međuvremenu potpisali primirje. Zašto bi baš njih dvoje bili iznimka?!

Sutra u 21 u našem Baru. Sjedit ću okrenuta leđima. Dođi i poljubi me u vrat.

Kada je shvatila koju poruku je poslala više nije bilo povratka. Da, srce je zakucalo, slina se skupila u grlu, kao knedla od šljiva, ali…Alea iacta est! Ili ti ga „kocka je bačena“. Nije spavala cijelu noć. Sreća na make upu. Prevrtila je sve moguće scenarije. A jebene smo mi žene i sva naša glupa analiziranja. To što žene mogu analizirati, znanstvene analize su zanemarivo minorne.

Niti jedna haljina nije dovoljno dobra. Ruž crveni ili bez ruža?! Štikle, da koje?! Šta ako ne dođe?! Ne, doći će. Možda neće. Možda nije niti krenuo iz inozemstva nakon posljednje svađe. Ma, je. Sigurno je. Stalo mu je, iako stalno ona sumnja u njega. A voli ga svim srcem. Još i više.

Stalo mu je. I te kako mu je stalo. Cijeli dan, i cijelu noć, i jutro prije puta, i ono prekjučer je mislio na nju. Znao je cijelu mapu njezinih madeža na tijelu. Zaspala mu je na ramenu. Bili su par već prvu večer. Ma, gdje da ide… Prekinula je s njim. Ne, nije… Znao je on nju bolje od jeftinog prekida preko poruke. On je faca. Ostaje vani. Nema šanse, pa nije on pičkica. Ide po ženu koju želi, svjestan kako je ona moguće žena njegovog života: je li?! Da, ne, da…  Drska, bezobrazna, ubode gdje najviše boli, prvi dan je skresala u lice šta mu fali i probola do srži. Voli ju. Da, prvi je rekao da ju voli. Ali sve šta već ima, sva svakodnevnica, navike. Kakve navike… Ide! Znao je i prije nekoliko godina dok ju je samo kradomice gledao stisnut u skutama krive, kako neće biti lako, ali ona je njegova žena. Neće ga zajebavati jeftinim trikovima kako joj nije stalo. Znao je da gori za njega. Znao je da ga čeka. Znao je da ga voli. Znao! K vragu, ratovi se vode radi žena, jedan je preživio… tko preživi pričat će i o ovome!

Čekala ga je.

Poljubio ju je u rame.

Povijest pišu pobjednici, a da bi postali pobjednici, najprije trebaju biti hrabri. Uvijek postoji nešto važnije od straha! Ljubav! On njoj. Ona njemu.

Prvi dan. Jučer. Sutra. Danas.

Sve ostalo je povijest koja se događa.

Curica ili dečko?!

Ljubav!

Leave a Reply