Sve naj svakog dana i malo više od boljeg

Dragi moji,
Evo prošlo je tri dana ove 2016.g. Namjerno sam vas sve zaboravila i nisam javno čestitala. Znate zašto?! Ne zato, jer nisam vas se sjetila, već zato, jer sam odlučila kako mi barem malo sva čuda moderne tehnologije neće ometati disanje trenutaka s najbližima. Čak niti navedeni razlog nije potpun. Vjerujem kako čovjek čovjeku svaki dan treba željeti sreću, radost, prosperitet. Vjerujem kako svaki dan je „novi“ i ima razloga se slaviti. Moje srce puno ljubavi, iako će me pojedinci vješto uvjeravati neka se klonim utopije, želi vam svaki dan barem jedan razlog za radost.
Morala sam se pomiriti i ja s činjenicom kako nisam više dječje mlada i da se vode razgovori svakakvih sadržaja. Sad već prošle godine odlučila sam zaploviti u znanstvenije vode od poslovne prakse u kojoj sam svakodnevno. I naučila sam do sada već mnogo.
Posljednji dan 2015.g. me je naučio kako niti jedna stvar nije preduvjet za sreću. Materijalno ostaje samo materijalno i nema emociju. Bila sam zaluđena kupovinom nove majice koju u konačnici nisam kupila, jer sam uz jednu divnu tetu prodavačicu imala heureka moment gdje sam shvatila kako sam savršeno sretna i bez novog komada robe. Kako sasvim dobro izgledam i u majici koju sam imala taj tren na sebi,  a sve iz razloga, jer sam odlučila biti sretna. S poslovne strane gledano, nemojte pljuvati tetu prodavačicu, već joj čestitajte na iskrenosti i umjetnosti prodaje. Dobila me je zauvijek kako svoga vjernog, lojanog kupca. Napravila je prodaju svih prodaja. Izvukla je moju emociju. Teta, želim Vam svu sreću i rado ću reći kako radite na prvom katu RK „Korzo“. Jednostavno ste radnica kojom se poslodavac može ponositi. Uvukli ste se u moju svijest potrošača na tako jedan topli, ljudski način koji najčešće u marketingu nedostaju.
Posljednji dan 2015.g. sam shvatila i koliko sam zapravo čitana. Malo pojavljivanja na tvu, malo više zdravog razuma i najviše činjenice kako treba „biti svoj“ doveli su me do spoznaje koliko ljudi pročitaju, stvarno pročitaju moje tekstove, pa makar se i ne slagali s istima. Nije niti bitno. Treba poštovati različitosti. Treba razumno komunicirati, pa makar da se složimo kako se uopće ne slažemo. Shvatila sam i koliko je muškaraca među čitateljima, posebice nakon telefonskog poziva svoje prijateljice koja mi je rekla kako je njezin muž izjavio „konačno imaš jednu normalnu prijateljicu s mozgom“. Hvala na komplimentu njezinom suprugu. Možda sam ja samo jedna koja se ne boji svih sudaca koji ima nekoliko miliona u ovoj državi. Samo me nije strah nečijeg mišljenja, štoviše, ono me se ne tiče. Imam ja svoju glavu, svoju pamet, svoje brige, svoje sreće. Gdje bih još dsopjela kada bi se bavila tuđim?! Katkad mi je i ovo moje jedna glava premala za sve što mi padne i prođe kroz nju. Ne bojite se mišljenja različitih od vašeg.

 

U Rijeci se ljudi vole bavit „suđenjima“ ljudi koje ne poznaju. Nekako imam osjećaj da to postaje narodni sport s vjernijim i žešćim navijačima od nogometa ili rukometa. Ne sudim, ne komentiram, ne tračam ljude općenito. Niti one koje znam, a niti one koje ne znam. Ja sam samo jedan lojalan prijatelj koji pruži ruku kada je nekome pomoć potrebna. O ukusima i o potrebama ljudi se ne raspravlja. Ako netko pita za pomoć, pa makar i samo da čuje savijet koji neće upotrijebit, pomognite, recite, pružite ruku. Nikad ne znate koliko se s jednom vama beznačajnom sitnicom, jednom kavom, ručkom ili telefonskim pozivom uljepšali sav njegov svijet. A svi volimo biti pokretači pozitivnih promjena, zar ne?!
…nastavlja  se… sutra

 

Leave a Reply