Sve morate strastvenije – najprije živjeti

Hodam bosa po pločicama. Nikad zimi ne nosim zatvorene papuče, baš kao što nikad neću nositi Crocsice. Navika je gadna stvar. Ova prisilna izolacija mi baš uopće ne pada teško, što je olakotna okolnost mojoj mami, s obzirom kako se željela kladiti da ću pobjeći preko granice, pa sad bojažljivo nazove svaki dan i pita šta radim. Inače me je zvala i uobičajeno pitanje je bilo „U kojem dijelu svijeta si?“, pa makar me jučer vidjela doma. Da, svi koji me poznaju su se bojali kako ću ja izdržati kod kuće, ali zapravo mi je divno. Kroz mjesece su se nakupili časopisi koje ću sad konačno pročitati, baš kao i novine stare mjesec i pol, i saznati kako postati astronaut. Ne, e baš te ambicije nemam. Znam, da su pojedinci pomislili, da sam toliko luda… pričaju, ali nitko još nije potpisao).

Ovom prilikom pozdravljam Adu, moju frizerku, koja će se odmoriti – Adice, mojoj kosi je savršeno dobro, ne baš kao kad je kod tebe, ali svu ljubav koju si uložila u njezino održavanje sada dolazi do izražaja. I moju Dajanu pozdravljam, sve je na mjestu ko’ s reklame. I moju ortodonticu Barbaru. Imala sam sreće, pa se ja ne održavam jedno u pet mjeseci, pa me odjednom lovi kriza neizdepiliranih nogu ili loše frizure, već sam ja sve to obavila, iservisirala se prije korone, pa tko mi sad što može. Hvala mojim deset prstiju, mogu se i počešljat i izdepilirat, i našminkat, pa makar za Roka doma. Uglavnom, jedini tko ima traume je moj shih tzu Roko, kojemu nije jasno zašto me mora cijeli dan paziti, kad bi onako odradio svoju smjenu i spavao ostatak vremena dok se ne vratim. Sad je pas u šoku.

Bojim se, jer ću postati bolja kuharica i slastičarka, a opet još uvijek čuvam svoju liniju. Nema debljanja. Ne, ne rješavam to seksom. Iz vaših usta u božje uši, kad smo kod toga…. Već sobna bicikla i tepih ispred kauča, i Roko od 7,5 kg kao uteg. Bilo kako bilo, vidim ja da ova izolacija nepovoljno djeluje na ljudski mozak, pa svakakve ideje padaju ljudima na pamet. Ali drag moji, moj mozak je moj najveći seksualni organ, pa ili me zavedite inteligencijom ili pričekajte da se napijem.

Što i nije baš nešto najteže u ovo doba, ali opet uzalud trud svirači, kad nema mrdanja. Samo da se zna, ja imam propusnicu koju ne zlorabim. Kod svoje kućice sam otkrila sve što ne stižem, a što želim upoznati, koja znanja i vještine želim u praksi razviti kada se vratimo u normalu. Sada sam na teoriji. Želim naučiti više o maslinama i maslinovom ulju, kulturi vina, i izradi sushia. Želim naučiti i dva predmeta za prijemni na doktorat iz psihologije. Da, dobro ste pročitali, dugo sam to istraživala i došla do zaključka da postdiplomski iz ekonomije bi se savršeno uklopio s doktoratom i psihologije. Luda, pa živim… sada bi moj brat pomislio – tipičan Kristinin stil. Zašto jednostavno i obično, kada ona mora biti svoja.

Svatko mora biti svoj. I ja i ti i ona, on. Nije poanta drugome dati riječ. Ljudi su i tako navikli na laži, seks i videoigre. Na neispunjena obećanja. Nije čak niti važno što drugi misle. U ovim godinama koga više to i briga. Bitno je jedino što sebi obećamo, što strastveno želimo ili koga i ona energija koja se akumulira u čovjeku i tjera ga više, bolje, jače, smionije, strastvenije.

Ma, jebeš život ako nema one prave životne strasti. Jebeš život, ako se nemaš hrabrosti popeti na vrh Dinare, počupati neku plavušu ili crnku za kosu, ma može i brinetu ili ne pokazati frajeru kojeg želiš kako je tvoj. Ma fućkaš sve, ako nemaš muda izaći iz svoje sigurne zone i napraviti sve ono o čemu sada razmišljate kada ne možete. A koliko je pitanja tu“da sam barem…“. Da sam barem bila još luđa, smionija, nasmijanija (a stalno se smijem kao ona mačka iz Alise iz Zemlje čudesa).

Moja odluka u 2020. je bila: Do sada sam se zafrkavala, a sada se ozbiljno zafrkavam!

I zar je netko pomislio kako me je jedna korona stvarno zaustavila?! Definitivno ostanite u svojim domovima, kako bi se što više zaštitili i što prije suzbili pandemiju. Ali ako mi se desi, samo molim da mi budu zgodni doktori okolo…, pa ta se sad tako čudite?! Da sam muško poželjela bi lijepe doktorice. Pa put u raj neka bude popločen zabavom, dok se sama ne spustim do deveteg kruga pakla, jer ja to tko volim.

Usput, stavila sam se na raspolaganje Centru za civilnu zaštitu u Rijeci, jer smatram kako je to moja dužnost. Dobrovoljni sam darivatelj krvi pri Crvenom križu Rijeka i to je jedini odjel koji tamo valja. Inače, na moj osobni dolazak u Crveni križ, radnica koja je bila silno zaposlena, čitajte: nikoga nije bilo, poslala me je van i rekla neka joj pošaljem mail da me upiše ko’ volontera, jer da sada ne tipka i ne zapisuje podatke. Ali s obzirom, kako ovo nije prva suradnja s istim, a određena garnitura se nije promijenila – ne možeš starog konja naučiti novim trikovima. Dakle, veliko ne Rijeci. Toliko, da sva veća društva imaju svoje krizne brojeve telefona, osim Rijeke. E, cure moje, morate malo svoje dupe pomaknuti iz fotelja. Pozdrav Odjelu darivatelja koji su za 5+.

Svi smo mi u klaunovi u istom cirkusu korone…, pa tko se može više zabaviti. Nastavi li se ova izolacija, vraćam se i svojem slikanju. Fale mi samo moji prijatelji, kavu mogu i ja skuhati. I malo se ljubiti, ali i to ću nadoknadit. I zagrljaji. Mi smo strastveni ljudi. Sad i pišem / zovem ljude kojima dugujem riječ, dvije, rečenicu, dvije i kažem da su divni, jer jesu u mom srcu.

Dokle… živjeli vi meni!

I Zagrebu moj, drži se!

Leave a Reply