Savršeni dani za rukom pod ruku

Buđenje i pregledavanje pristiglih poruka. Jutarnja rutina. Još se budim i nadam se jednoj drugačijoj. Moje Ferovac. Zvoni telefon. Mama.

„Kristina, molim te smiri se. Izvanredno je stanje i ja stvarno razumijem, kako ti nije lako, jer u ovom trenu bi bila u Avionu za Amsterdam, baš kao i vikend prije i vikend poslije na putu. Moraš razumjeti, kako situacija nije jednostavna i kako će sve ovo proći. Molim te, nemoj luditi, brat ti se javlja i sve je u redu. Ne svađaj se s ljudima, jer si osjetljiva na situaciju i prikovana si za Rijeku, nema smisla, svi su preplašeni. I molim te, čuvaj se, nosi masku, rukavice, nemoj samo drugima govoriti i čuvati druge.“ Smireni, staloženi glas moje mame. I moje „u pravu si“!

„Znaš, ova korona nam je možda i trebala, da svi zajedno usporimo.“ – ja

„Ne, ova korona nije trebala nama Hrvatima, jer smo i onako lijen narod. Trebala je tebi, jer jedino tebe treba usporiti da se odmoriš“. – kaže meni blizak hrvatski državljanin.

I tako, opet ja ispadnem kriva, kako god okrenem. Sad vam je jasno zašto moji dečki iz klape „Intrade“ na koncertima meni pjevaju „Ti si kriva“.

Dakle, nije kriva niti Hrvatska od kada je počela predsjedati EU, pa umjesto samo EU, otišao je cijeli svijet u krasnu stvar, već ja.

Kada smo kod krasnih stvari, ljudi su nabrijani kao mačke u veljači. Svi pričaju o koroni, a zapravo još malo neće biti problem starčići koji šetaju do trgovine po dvije jabuke, već uspaljeno pučanstvo koje doma nema načina zadovoljiti svoje potrebe.

Scenarij je sljedeći: baby boom u prosincu i siječnju sljedeće godine i povećan broj rastava.

Znanstvenici tvrde kako Korona čisti planetu, mora, vode, zrak, čak i javlja se prirodna selekcija pučanstva. Ali u nemogućnosti izlazaka i prevencije iste, svi se okrećemo sebi. Priznajte, je li lako?! Svi moji prijatelji, kao i ja sama smo upravo u ovim trenucima krenuli otkrivati skrivene riznice pohranjenih i dobrih, ali i trulih misli, sjećanja, emocija u sebi samima. Krenula je čistka samo takva.

Odlučila sam se na doslovnu karantenu na društvenim mrežama. Imam štošta za reći napisati, poručiti, ali narod je opsjednut i tako onako samo koronom, pa nitko niti ne reagira na ništa drugo. Kao da su narodu stavljeni naočnjaci (konjski) i gledaju samo ravno. A tjedan je bio paklen…pun tuge… nisam ti se tugo nadala… a jedna ko’ nijedna, pa je morala doći u tri puta, tri situacije koje su mi slomile srce. No, tu nećemo u detalje. Nisam spremna. Ali boli… pakleno. Čovjek nikada ne bude spreman, i ljudski je ne biti spreman, a opet… Neka druga priča. Navikli ste, da ja stojim na nogama i tako će i biti. Ali lažu kada kažu da vrijeme je lijek za sve, vrijeme ne liječi apsolutno ništa, samo se nekako naučiš živjeti bez osobe. Da li se stvarno naučiš?! Ako si ju iskreno volio. Nikad. A ja ne znam, nego iskreno.

Shvatila sam da je najlakše lagati sam sebi, ali kada dođe do „jedne Korone“, sve se vraća višestruko na naplatu. Zato sam odavno skinula ružičaste naočale, odavno ne trpam probleme pod tepih i kako se desi situacija, tako se nosim s istom. Ali… i mene je iznenadilo. Neki osjećaji su me pošteno udarili, sjeo je pošteni kroše u moju glavu, pa se sve malo protreslo. I tako u nekim godinama shvati čovjek, kako ne prolaze sve emocije same od sebe, neke narastu i razviju se, neke koje treba zamijeniti još su uvijek tu. Shvati čovjek kako je sve prolazno, kako će uvijek biti prekasno, ako se na vrijeme ne kaže jedno „volim te“ i kako ne možeš ništa staviti na čekanje. Kako sljedeći puta mi netko kaže „polako“ ili „čekaj“, dobiti će jednako natrag (samo malo žešće). Izgovaranje te dvije riječi i namjerno zaustavljanje vremena je jednako kao da te netko stjera u onu stvar ili smatra budalom.

Što čekati?! Koga čekati?! U životu onaj tko vas voli nikada neće dozvoliti da uzalud i dugo čekate. Za sve se nađe način, kada postoji želja.

Pročitala sam na facebooku, kako je dečko rekao da poštuje i kućno mirovanje, i sve karantene, ali da ne postoji sila koja će ga zaustaviti da vidi curu koju voli, jer da ljubav to razumije. Divan post je bio, i toliko me je oduševio. Zbog ljubavi se ne umire, zbog ljubavi se živi.

I ljubavi prema sebi.

Od tuda sve kreće. Ne možete voljeti druge, ako ne volite sebe.

Teško mi je, ja ne znam kako izdržavati ovo stanje prisilnog ostanka u kući, ali baš zato, jer moja okolina ne poštuje, izlazi, druže se na kavama na igralištu, baš zato ostajem u kući kada dođem s posla, jer meni je moje zdravlje važno. Kao i zdravlje moje obitelji i prijatelja.

I fizičko i psihičko.

Dakle, postoje osobe kojima dugo nisam rekla da ih volim… Istina je, svi to volimo čuti, ako je iskreno iz srca.

A znaš da je istina…

 

 

…A sad nek pisma krene
zbog jedne žene
more zna da ja je jubin,
a sad nek vrime stane
nek nebo plane
samo kraj nje nek se budin…

Leave a Reply