Putoholičarski trio: Putovati se mora, živjeti nije neophodno.

Oni su VIP obitelj!

Sviđa mi se citat s bloga moje dugogodišnje prijateljice iz Gimnazije Eugena Kumičića iz Opatije, „4c“ razred, generacija 1997./1998. te sam ju odlučila na taj način i predstaviti.

ViP obitelj čine mama Sandra, tata Roni i mala Linda, a ViP je akronim prezimena – Vertel i Palmić. Linda je malena četverogodišnja djevojčica, ali ima putovalačkog staža više od mnogih koji su po godinama ravni njezinim roditeljima.

Sandru sam prestigla samo u jednoj stvari, a to je da sam prije počela pisati blog. Dosta stvari dijelimo i ona ih je napravila prije mene, kao npr. generacija postdiplomaca marketing menadžmenta je ranija od mene (bila mi je baš fora na reklami). Inače Sandra se obožava smijat, inspirativna je i spontana, onakva osoba s kakvom poželite putovati svijetom i nikada, ali ama baš nikada vam ne bi bilo dosadno. Kada treba raditi ludosti, vjerujte, godine je nikada nisu sprječavale, kao niti biti prijatelj i pomoći, podijeliti iskustvo. Tako je i nastao blog Putoholičarski trio, gdje dijeli iskustva putovanja s djetetom u „banana“ zemlje ili zemlje za koje treba imati i zrnce hrabrosti i ludosti da otputujete i sami, a kamo li s djetetom. Da li je to stvarno komplicirano i opasno provjerite na blogu Putoholičarski trio i Facebook stranici bloga. Uživajte u  tekstu Putoholičarskog tria!

Postoji jedna stara izreka koja kaže Navigare necesse est, viverenon est necesse (Pompej)  odnosno Ploviti se mora, živjeti nije neophodno no ja bih to u svom slučaju rekla Putovati se mora, živjeti nije neophodno.

Oni koju su „zaluđeni“ putovanjima i otkrivanjem novih kutaka drage nam kugle zemaljske, poput mene, pronaći će sebe u toj izreci. Jer jednom kada te uhvati Wanderlust (Wanderlust is a strong desire for or impulse to wander or travel and explore the worldWikipedia) teško da te više ispušta iz ruku!

Kada sam se spremala na svoje prvo veliko putovanje sa svojom dragom prijateljicom Gogom, na daleki Tajland, nisam ni slutila da je to tek početak mojih putešestvija po svijetu. Nisam ni slutila da ću se zaljubiti u sve ono što ti jedno putovanje pruža…iskustvo, doživljaje, nove prijatelje, otvara nove vidike i da ti hrani dušu, čine te sretnom i na najbolji mogući način puni baterije.

Naprosto nije dolazilo u obzir da se svega toga odreknem…pa ni onda kada postanem mama, kada postanemo roditelji! Jer nama život tada nije stao i nismo si htjeli dozvolili da nam roditeljstvo oduzme tu veliku strast koju oboje, moj muž i ja, zajedno dijelimo. Trebalo je samo prihvatiti činjenicu da će putovanje s malim djetetom biti drukčije i pomalo ograničavajuće. Ruku na srce i budimo iskreni kada putuješ s malim djetetom nema izlazaka, nema odlazaka u nepoznate avanture, vožnje motorom pa gdje nas put odvede već sve mora biti isplanirano i podređeno potrebama tog malom djeteta.

Sada bi se mnogi mogli pitati „Pa što onda trošite tolike novce na takvo putovanje kada ste ograničeni“? I to je sasvim legitimno pitanje od strane onog tko nije osjetio Wanderlust.

Kada putuješ u tako daleke zemlje, po našem mišljenju, minimalno na koliko se isplati ostati je 15 dana jer prijeći toliki put, platili toliko novaca avionsku kartu pa nakon 7 ili 10 dana vraćati se kući je grehota. Svi oni koji imaju djecu znaju da je, posebice mamama, teško ostaviti djecu na više od 7 dana…pogotovo kada su mala kao naša mala djevojčica koja sada ima 4 godine. I onda znaš da na takav put, u neku daleku zemlju ili ne ideš ili ideš ali ovaj put vas je troje.

Na našim putovanjima u “pred dijete doba” vidjeli smo zaista mnogo mladih zapadnjačkih parova koji su se odvažili da na takav put povedu i dijete mislili smo si – pa ako oni mogu možemo i mi!  U principu onda kada sam ih gledala bili su mi super. Sama sam sebi obećala da ću jednog dana i ja tako, da me dijete neće ograničiti da i dalje radim ono što najviše volim – putovati.

Kada je naša mala djevojčica napunila 3 godine znali smo da je sada OK vrijeme da se odvažimo na takvu vrstu putovanja u troje. Tada su se nada mnom nadvila pitanja! Što očekivati? Kako se pripremiti? Kako to drugi rade? Mnogi strani travel blogovi koji obrađuju takvu temu pomogli su mi da se pripremim i organiziram putovanje s malim djetetom na najbolji mogući način…iako…kada imaš malo dijete očekuj nepredvidivo i budi spreman mijenjati planove ako je to potrebno. Napravi switch u glavi i znaj da to putovanje neće biti isto kao da si u dvoje jer nećeš biti toliko slobodan da radiš sve ono što bi radio da djeteta nema. No tako je to s roditeljstvom i u običnim, day to day situacijama.

Tada putuješ tako da itinerer prilagodiš djetetu. Ne letiš sumanuto iz grada u grad, ne puniš si dan aktivnostima, već laganim tempom dozvoljavajući djetetu da bude dijete, da ima vremena za igru i da mu ne pretvoriš putovanje u muku. Grintavo i izmučeno dijete ili ne daj bože temperatura zbog premorenosti nešto je što se u svakom slučaju želi izbjeći. Biraš destinacije koje smatraš da neće biti prevelik zalogaj ili da su neprimjerene za putovanje s malim djetetom

Naravno da uvijek postoji određena bojazan da nešto ne pođe po zlu. Zato i nosiš veliku količinu lijekova sa sobom, imaš spremne adrese lokalnih bolnica i dva puta razmisliš da li je neka aktivnost dovoljno hassel free prije no što se u nju upustiš. Uostalom kada putuješ u manje razvijene zemlje i kada nešto ponajbolje organiziraš stvari se mogu razviti onako kako ti nije bilo u planu. Nije ni čudo da su mnogi na našu objavu da nas troje putujemo na Tajland izjavili da nismo normalni. Određeni članovi uže obitelji smatrali su da smo izrazito neodgovorni roditelji i da je bolje da se uopće ne vratimo s puta ako se njoj nešto desi. Neznanje je glavni krivac za izjave takvog tipa. Putovanje u daleke destinacije s malim djetetom nije nikakav bauk i na svakom se koraku vide mlade obitelji koje putuju s malom i s malo većom djecom pa čak i s bebama u kolicima.

Upravo me želja da približim ostalim roditeljima kako to izgleda putovati s malim djetetom nagnala na pisanje bloga. Nisam ni u snu pomišljala da bi moje pisane riječi mogle kružiti bespućima interneta no svoje iskustvo iz prve ruke želim podijeliti s onima koji su, kao što sam i ja bila (i još uvijek jesam), u potrazi za savjetima tog tipa.

Nemoj te se libiti otići s malim djetetom na put! Budite hrabri! Upustiti te se u tu avanturu jer u konačnici oni to bolje podnose no što mi očekujemo. Kočnice su u našim glavama. I da, malo dijete kao što je naša djevojčica većinu toga se neće sjećati no to iskustvo neminovno će se ugraditi negdje u njezinu podsvijest. Baš poput svih njihovih iskustva iz ranog djetinjstva. Upoznat će različitosti naše svijeta, ljudi i kultura, doživjet će nešto što će ju obogatiti kao osobu.

Let the journey begin!

(Fotografije su u vlasništvu Putoholičarskog tria.)

2 Comment

  1. Tanja says: Reply

    prava inspiracija!:)

  2. Nina Strižić says: Reply

    Svaka čast i velika podrška! Toliko je normalno i prirodno kretati se, putovati, napredovati… i isto to učiti
    djecu. Svatko bira svoj put i svoj način, svatko ima pravo na svoje mišljenje, a za mene je ova vaša priča totalno ispravna i toliko prirodna. Bravo i samo ostanite svoji!

Leave a Reply