Puno očekivanja…kao kivi s puno crnih sjemenki …

Pogubila sam se u tuđim nastojanjima ljudi da pripitome tu moju divlju strast za životom u meni. Poželjela sam staviti si lisice i biti „jedna od“. Ali niti okovi ne mogu ostati zakovani uz srce ratnice. Pojedinci su mi pokušali sugerirati kako bih trebala ući u neke okvire, a ja baš volim gledati sve izvan okvira. Tamo su prostranstva, tamo je život koji ja živim. I zapravo, sve se svelo na banalnu odluku kada ću se izdepilirati i oprati kosu. One stvari koje nekako uvijek pokušamo mi žene zaobići, jer kratko traju, ali tako su dosadne. Sve sam poželjela ostaviti za sutra uz neko neprihvatljivo objašnjenje kako sam umorna. U trenu sam ulovila samu sebe gdje se pitam „a gdje je nestala Kristina koja živi život danas?!“. Ta jedna misao kao je daleko brža i od jedne sekunde bila je dovoljan okidač. Sada dok pišem, lakiram nokte i to stvarno nikoga nije briga, isto kao niti intimna ispovijest od jučer, koja je krenula ovako:

„Hotelska soba mi je kuća posljednjih nekoliko dana i biti će mi još neko vrijeme. Ljeto je, a ja u mjestu koje nema niti bazen. Nema obitelji, prijatelja, nema mojih navika. Nema. Ima novih ljudi, novog mentalitea, novih zafrkancija. Pravo vrijeme da se čovjek ogoli do“

Tu sam stala i jadna, otišla spavati. U posljednje vrijeme jedan čovjek koji nije u rodbinskoj ili drugoj intimnoj vezi sa mnom mi je rekao „Pilko, od Vas očekujem puno.“ U tom trenutku to mi je bio teret, baš kao i izjava moga brata kada sam kukala o poslijediplomskom radu „Sjedi i piši!“. Od tada ja imam jednu više diplomu, brat ima jednu više diplomu i jednostavno samo sjeli i pisali. U životu se pojave ljudi koji su svojevrsni okidači. Možda nikada neće biti i nisu namijenjeni biti članovi obitelji, prijatelji, ljubavnici, ali su važniji od nekih prethodno nabrojanih. Često su baš sve na mentalnoj razini.

Ne priznajem sebi više umor, ne priznajem sebi više „ne“ kao prefiks. Mogu, želim i to trenutno radim. Snažna sam jer ja snažna sebi želim biti, najljepša sam si bez šminke u jutro kada se probudim – sebi. Pišem, jer to želim podijeliti.

Na našu žalost, baš poput sreće, sami sebi stvaramo ograničenja. Znanstvenici kažu da koristimo samo 10% svoga mozga, e pa ja želim koristit baš 11%, jer sam tako odlučila. Želim pomaknuti svoje granice, jer me to veseli. Baš kao i potreba da učinim ljude radosnima.

Sutra dijelim radost. I dok nastaje ovaj tekst, nešto malo je iza ponoći. Kada bude objavljen ja ću biti na pragu kuće mlade djevojke u Hercegovini kojoj sam obećala da će me upoznati. Mojoj Gabrijeli, onoj s moga bloga. Mama i ja sam u dosluhu i organizirale smo druženje, i malena je saznala. Naravno. Ali sada je uvjerena da dolazim krajem tjedna, a zapravo jedva čekam vidjeti njezin izraz lica kada me ugleda. Uvijek ispunjavam obećanja. Kad-tad. I oklade. Nata jako dobro zna kako sam bez problema ušetala sa štiklama i pidžamom usred krcatog kafića. Uh, baš me briga. Meni je bilo zakon.

Danas opet moje srce i ja skupa s njime opet rastemo puštajući da nam u život ušetaju neki novi ljudi. Neki novi ljudi koji će reći „Kristina, za izvrsnost treba raditi!“.

I stvarno sama u hotelskoj sobi u Imotskome u kojem nemam ekipu svog dobnog uzrasta da partijam i ispijam kave, ja postajem bolja. Izvrsnija. Sretnija.

Zapravo, uz sva moja svjetska lutanja i kupanja po morima svijeta, još uvijek se kunem kako je najbolji onaj stari osjećaj pobjeđivanja samog sebe. A upravo to ću i učini

ti ovdje u Imotskom. Pobijediti sama sebe po tko zna koji put ponovno. I biti sretnija.

A na putu do pobjede put je posut zadovoljstvom mojih dragih ljudi: za koji sat Gabrijele koja neće moći sakriti uzbuđenje, ali neću niti ni ja. I to je ona savršena glazura na torti. A ja volim torte. I peći ih, ali i jesti. Imam i rođendan od male Lu u Rijeci i Veldinovo vjenčanje u Bihaću… i ljubiti najslađe usne, grliti najdražu životinju, koja je zapravo ljubav, a za početak samo osušiti kosu i nalakirati nokte. Kažu da ako nije na društvenim mrežama, nije se niti desilo, e pa sad znate da ja perem kosu, depiliram se i lakiram nokte. I nisam savršena, jer ne volim dosadu.

P.S. Gabrijela… znaš da moram, moj nemirni duh mi nije dozvolio da baš sve znaš. Sreća je samo ono što poželimo i jako vjerujemo u to. 

Leave a Reply