Ponosim se svim svojim titulama i ko’ j*** zavidnike

Želim da ovaj tekst bude grub, drzak, skandalozan. Da se sve trese od svih emocija, kao kad se treslo u meni kada sam strepila nad prolaskom svakog ispita. Da ne budem prosta, jer ipak moj blog čitaju i djeca, slikajte se svi koje bole moje diplome s titulom. Smatrajte me egocentričnom, bahatom, bezobraznom, i tako svi vi koji mislite kako se ne bih trebala ponositi svojim uspjesima, na temeljima i te kakvog truda, ste mi toliko mizerni u očima i da skratimo –  nebitni.

Na društvenim grupama se razvijaju diskusije oko titula, da ili ne, da li osobe trebaju stavljati titule i van profesionalnog života. Moj odgovor je da, ako to nekoga veseli i ako to netko želi. I nitko nema pravo prigovora. Ja osobno ne stavljam. A na žalost prigovaraju samo zavidnici. Svi oni koji imaju pojedine titule znaju koliko neprospavanih noći, bolova u želucu, proljeva od stresa, ispadanja kose, frustracije vraćanih radova, nemogućnosti izlazaka ili potrošnje novaca na putovanja je bilo potrebno da se dođe do određene diplome koja nosi titulu. Svatko od nas zna koji je križ nosio da dođe do tog papira koji je beznačajan samo u Hrvatskoj. Baš smo narod kontradikcija. Ljudi su protiv tituliranja, ali brate mili svi bi studirali i svi se busaju u prsa kako su ima djeca upisala fakultet i studiraju. Valjda sam ja jedna od rijetkih kojoj je mama rekla: „Daj kćeri, šta više učiš i šta će ti još titula, kada i ova jedna u Hrvatskoj ti je previše. Vidiš da ne možeš dobiti normalan posao niti s ovom jednom, a kad budeš imala još jednu, još ćeš manje do posla, jer će te se ljudi bojati još više.“ Na Balkanu su samo učili ljude biti u strahu. E, pa društvo moje, za mene uvijek postoji nešto važnije od straha, a u ovom slučaju to je znanje i ljubav prema struci i učenju.

Jedan kolega iz firme me je uvjeravao da nije bitna nama tu u Hrvatskoj u sustavu diploma, da se samo radom dolazi do napredovanja. Molim?! Koga ti zavaravaš, u Hrvatskoj naravno nije bitna diploma, jer sve ide po babi i stričevima, jer je eto tako narod navikao, čak i istraživanja renomiranih kuća pokazuju kako je Hrvatska jedna od najkorumpiranijih zemalja u EU, ali dođi ti Njemcu ili Englezu na određenu poziciju bez diplome u tom istom našem sustavu. Ne budi lijena Kristina, pa sam otvorila strane oglase za posao te iste firme. Naravno, iskustvo je bitno, ali dragi moji bez diplome ne možeš ni primirisati na radna mjesta koja su mnogo niža od mjesta u Hrvatskoj na kojima se nalaze ljudi s poprilično malo obrazovanja. Nisam još doživjela da niti jedna narod podcjenjuje rad, zalaganje, trud i diplome kao Hrvati. A svi redom miješaju dva različita pojma: titule / diplome i kapitalizaciju istih.

Nitko se nije sjetio napisati koliko to ima velikih managera u Hrvatskoj, a da ne znaju niti značenje svog vlastitog zanimanja. Šta se to ja čudim toliko jako, većina tih istih ne zna razliku između zanimanja i zvanja. Nitko još nije komentirao kako je moguće da netko sa završenim fakultetom ne može naći posao u RH. U Hrvatskoj je školovanje do diplome recimo besplatno (ne računam knjige, marende, garderobu… već sam sustav školovanja), i sad sva ta mladost na račun države završi fakultete i naravno ne može naći posao, jer oni bez diploma po babama i stričevima su ustoličeni i ta pametna mladost ide van. A pametne europske države kažu: „Dođite mili moji, dođite, kada su vaši tamo toliko bogati i školuju nas za vas.“ Naravno, rađe će netko konobariti za poštenu plaću i socijalne uvijete u jednoj Irskoj ili Njemačkoj, Austriji i doći ko’ kralj na godišnji u Hrvatsku, nego za plaću koju možda neće niti dobiti u toj istoj našoj državi. Volim svoju državu najviše na svijetu, ali koga bi tu trebalo biti sram?!

Znate li koliko smo mi zaglavili, kada jedino mjerilo nam je izvod sa HZMO-o o radnom stažu. U uvjetima sive ekonomije, gdje se godinama pokušavaju regulirati osnovna radnička prava, mi se hvatamo lista papira. Znate li da rad na projektu koji može trajati tri mjeseca mi može donijeti gotovo cjelogodišnju plaću na nekom radnom mjestu, što je vani i više nego normalno i svi uspješni poslovni ljudi vrlo rado pristaju na takve ugovore, a mi ovdje za takve ljude komentiramo kako često mijenjaju poslove. Koliko smo plitki bez želje za informiranjem, čak i oni sa pozamašno dugim titulama. Ako nitko ne želi, dajte meni sve te projekte, vrlo rado bih radila baš takve poslove.

Zapitajte se koliko bi ljudi studiralo kada bi bio sistem kao u Americi, da školovanje košta nekoliko desetaka, do stotina tisuća dolara te da de dižu krediti za studiranje. Naravno da ljudima koji su uložili toliko novaca i oni koji su svjesno odlučili da to ne žele, neće pasti na pamet omalovažavati nečije titule. Ali kod nas ne samo da možeš sve, diplome se mogu kupovati ko’ kupus na placi. Takve nosioce titula, koji koriste svoju poziciju za prostituiranje vrijednosti požrtvovanja i samog učenja, bih najstrože kaznila zatvorskim kaznama i oduzimanjem prava rada na visokoškolskim ustanovama.

Baš se čudim kako meni nikada nije palo na pamet omalovažiti tete čistačice na svome fakultetu. Žene koje pošteno obavljaju svoj posao. Te iste gospođe pozdravljam kada prolazim pored njih kao da pozdravljam najznačajnijeg profesora, prva i sa punim respektom ne čineći razliku. Dapače, čak ih srdačnije pozdravljam od nekih pojedinaca koji samo pričaju bez pokrića sa cijelom plejadom titula ispred imena. Nikada mi nije palo na pamet kako je pekar možda NKV, jer je pekar ili da je manje važan baš zato jer je pekar. Taj čovjek radi posao koji ja ne znam raditi i hrani mene i ljude oko mene sa kruhom, za koji velika većina nas ne zna ni koji sastojci idu u njega, a kamo li nešto drugo. Nikada mi nije palo na pamet s podsmjehom gledati bilo kojeg majstora obrtnika, npr. moje frizerke. Obje su majstorice svoga zanata i ljubim njihove ruke. Poštujem njihov dugogodišnji trud, učenje, ruke, zalaganje koji su ih doveli do toga da im prije svega vjerujem i dozvoljavam ulazak u moju intimnu zonu. Ja to ne znam raditi i ja ih u svojoj svijesti, podsvijesti smatram majstoricama. Poštujem ih, zahvalna sam im na njihovom znanju koje mene čini boljom, ljepšom, sretnijom. I nikada, ali nikada mi nije palo na pamet omalovažiti bilo koga tko se trudi i radi ono što ga veseli. Kao što neću dozvoliti, da netko omalovažava i podcjenjuje moj trud i moje diplome.

Titule na diplomama, novac, marke odjeće, auti ne čine ljude. Karakter i kućni odgoj čini čovjeka. Ali na žalost karakter je luksuz koji si mnogi ne mogu priuštiti.

I veselim se novoj, jer jedino mi znanje nitko ne može uzeti.

Pozdrav od univ.spec.oec. koja je svoje diplome sama zaradila učenjem i sama financirala!

Leave a Reply