Često se pitamo, a toliko malo puta si postavimo prava pitanja. Kada sam pročitala, odmah sam tražila dozvolu za podijeliti s vama, čitateljima. Introspektiva srca je jedna od najtežih i koju se uvijek nekako bojimo započeti. Riječi moje prijateljice (ime autorice poznato mi je osobno) neka nam budu smjerokaz da s vremena na vrijeme i svatko od nas očisti srce, ma koliko boljelo, a svi znamo, boli, ali i liječi.
Uživajte u čitanju!
Osoba za koju sam vjerovala da je ljubav mog života.
Upoznala sam čovjeka koji je nekako dotaknuo dio moje duše na način na koji me nikad prije nitko nije dotaknuo.
Osobu koja me nekako natjerala da otvorim srce i ogolim emocije ispred njega. Probudio je nešto u meni. Nešto što je dugo čekalo da se pokrene i konačno oslobodi.
Ali ono što mi se činilo kao najveća ljubavna priča svih vremena, zapravo nije bila – jer on to nije htio.
Pala sam na nekoga tko me nije volio.
Bilo je bolno shvatiti da me nikad neće voljeti strastveno kao što sam ja njega voljela. Ali, iako je život ponekad samo veliki nered, ne mogu zanijekati činjenicu da je on bio najvažnija lekcija mog života.
I ne, nije bio pogreška, pokazao se kao moj najveći učitelj.
Naučio me koliko je važno uvijek biti istinit prema sebi.
Kad sam ga prvi put upoznala, odmah sam se zaljubila u njega…nikada mi se tako nešto nije dogodilo u životu.
I kako je vrijeme prolazilo činilo mi se kao da gubim vid.
Osjećala sam da je došlo do nagle promjene u njegovu ponašanju, ali nisam htjela vjerovati. Znakovi oko mene su postajali sve brojniji sve dok me nisu natjerali da se probudim.
Ali nisam bila istinita prema sebi. Sve sam ih ignorirala. Lagala sam samu sebe svaki put kad sam ga vidjela, svaki put kad smo razgovarali telefonom, očajnički se nadajući da ću na kraju čuti te tri male riječi. Jer duboko u sebi nadala sam se da su njegovi osjećaji za mene jednako čisti i duboki kao i moji.
Pomogao mi je shvatiti da neke stvari u životu jednostavno nisu vrijedne trošenja našeg vremena. Čak i ono što ponekad vjerujemo da je ispravno za nas.
Pokušavala sam staviti flaster na nešto što je slomljeno od samog početka.
Podučio me da je život doista nepredvidljiv. I ponekad će se dogoditi stvari na koje nikada niste ni pomislili. Nikada nisam mislila da bih se mogla spustiti tako nisko da moram moliti nekoga da me primijeti.
Uvijek sam govorila da nikada neću dopustiti da se zbog nekoga preispitujem. Pa ipak, nekako sam završila čineći ono što najviše mrzim.
Ali, vjerujem da sada znam bolje. Spremna sam na bilo što i imam mudrost da to rješavam.
Posljednje, ali ne manje važno. Podučio me da se sve što se dogodi, mogu, hoću, i budem prebrodila.
Bilo je teško za mene, ali preživjela sam, zar ne?
Isplakala sam oči. Osjećala sam se kao da je nešto strgnuto s mojih grudi i ukradeno. Moje srce boljelo je od očaja. Osjećala sam se kao da mi duša blijedi. No pronašla sam novu snagu i krenula dalje. Jer na kraju, to je jedino što možemo učiniti kako bismo sami sebi pomogli.
Danas znam da ću jednom naći osobu koja će mi dati sve što on nije mogao…sada znam da ako netko ne želi svoj život provesti s tobom, nema sile da to učini.
Jednostavna istina…ali i bolna činjenica…jedini kojeg volim i kojeg ću uvijek voljeti…i nije mi to teško priznati…jer i dalje tvrdim da je najbolja osoba u mojem životu…jer je moj život…!!!