Od ’91. još nismo naučili kako srce treba stati jedino od ljubavi?!

Moramo se mi vratiti na ’91. Izgleda kako više nikome ništa nije sveto. Te davne ’91. bila sam dijete, imala sam jedanaest godina i bila sam svjesna kako žene, dečki, mladi ljudi, odlaze se boriti diljem Hrvatske. Uvijek sam imala geografiju 5 i jako sam dobro znala granice bilo koje republike ili pokrajne u bivšoj Jugi. Znala sam gdje pada Vukovar ili gdje je Knin kada se oslobađao. Svih tih godina smo disali ko’ jedan. I ne, nije ovo post o ratu ili ratnim herojima, za koje mislim kako ih je doista malo u Hrvatskoj i kako je mnogo lažnih branitelja na listama. Sjećam se kako se ginulo za čast i ideale, a ne za veće domobranske penzije ili za Armadu, Torcidu ili Dinamo ili za ordenje pobacano u šatoru ispred Ministarstva. I danas se sjećam jedne čahure koje sam nosila oko vrata, a dobila sam je na poklon od dragovoljca. Cijela Hrvatska je bila moja, slobodna i neovisna. Maštala sam kao dijete u krevetu kako bih obukla uniformu i išla na front braniti svoje vjerovanje na front u Otočac. Još se sjećam te maštarije. A do tada je prošlo tri puta više godina. Poštujem i iskreno se klanjam svakoj žrtvi i danas ću se ja boriti da sve te žrtve nisu bile uzaludne. Kažu da je pero moćnije od mača.

Kažu i kako za ideale ginu budale, ali ja ne mislim kako je „ginuti“ srcem znak budala, već najjačih. Vjerovala sam kako smo svi jedno srcem i dušom. Bila sam dijete. Naivno. I slobodno.

Danas sam odrasla žena i dalje se nisam makla od svojih razmišljanja 11-godišnjakinje. Vjerujem kako se stvari rade srcem, a mozak samo šalje obrađene činjenice na temelju kojih srce donosi konačni sud. Ali kako srce može funkcionirati kada nema mozga?! Koji poremećeni ljudi su koži navijača – gornjih, donjih, istočnih, zapadnih, sjevernih, južnih, koji napadaju svoje Hrvate. Svoje narodnjake. Koliko moraš biti bolestan, neodgojen, poremećen, da nešto što mnogi smatraju radošću, nešto poput sporta kojeg sportaši, u ovom slučaju nogometaši nose u srcu, uništiš izmišljenim ratom u svojoj glavi?! Armado, Torcido, BBB-i, i sve ostale navijačke skupine, navijači svih sportova, tko vam daje pravo uništavati nečije snove, nečiji trening, krv i suze. Zar nemate dostojanstva u sebi, zar se ne sramite vlastite obitelji ili mislite kako jednostavno ste frajeri s mudima ko’ avion, samo zato jer ste je**** majku nekome ili potukli se kako kakvi nedoje**** balavci. Ma gle, smeta vam malo ženske psovke…, pa evo, znam i ja. I ne, ne bojim se. Vas. Kako se mogu bojati nekoga tko mi je nebitan. Ispričavam se na generaliziranju zbog postizanja biti. Čast svima navijačima koji dostojanstveno brane boje svojih klubova i navijačkih skupina.

Navijala sam za Hajduk, moj pokojni djed bio je iz Kaštela, pjevala sam navijačke himne, a živjela sam cijelo vrijeme u Rijeci, na Poljudu bila nebrojeno puta. Pobijedila sam na stručnom natjecanju NK „Rijeke“, u koje sam dala s curama iz tima, svoje srce. Slikala sam se po stadionu, pored zastava, grba, kao da sam ja jedna od igrača kluba. Prozivali su me, kako sam se prodala. Ne, nisam se prodala, samo sam odlučila ne biti rob lijevih ili desnih ili gornjih ili donji. Ustav mi jamči slobode, pa što bi me neki nebitan trpao u sebi slične. Ja sam ja. Odlučila sam biti vjerna sebi i svojoj domovini. Prestala sam nas dijeliti i danas vam kažem kako ne navijam niti za jedne. Navijam samo za sport i fair play. Odlučila sam živjeti ono što sam oduvijek živjela i u što vjerujem…, a vjerujem u svoje ljude, u sportaše Lijepe naše, vjerujem i u igrače Rijeke, Hajduka, Pule, Osijeka, Dinama… Vjerujem u svakog sportaša u Hrvatskoj koji ostvaruje svoje snove ginući na terenu za svoj klub, boreći se pošteno za medalju, odren, pehar. Noseći ponosno zastavu i grb na grudima. Za sve sportske djelatnike kojima srce zatreperi kada svira himna i diže se zastava. Za sve Hrvate koji se ponose ljudima Hrvatske.

I stišćem ruku boljem. Zaslužio je.

Imam nultu toleranciju na nasilje bilo koje vrste. I zato ste svi vi bolesnici koji navijate psovkama i vrijeđanjem, a još gore fizičkim nasiljem, nemojte se nazivati navijačima, jer vrijeđate sve poštene navijače koji srcem ginu za svoje klubove. Nazivajte se bolesnicima. Zapravo tada vrijeđamo stvarno bolesne ljude. Nazovite se nebitnima.

Jer hrvatski ljudi su još uvijek bitniji…i ako vam srce već mora stati, nek’ vam stane od ljubavi.

P.S. Metaforički se može i podosta političara poistovjetiti s ovim nebitnima.

(Fotografija posuđena s web stranice sitestudia. Hvala!!!!)

Leave a Reply