Kvasac je kriv i kakve to veze ima s tobom?

Prije 53 dana je izašao moj posljednji post. Bilo je vrijeme za šutnju. Kažu, da kada nemaš ništa pametno reći, bolje šuti. Ili ima jedna zanimljiva, kako se svašta može raditi jezikom, čak i šutjeti.

Imala sam ja misli za izreći, i koliko puta sam poželjela da imam diktafon koji može snimati misli. Razmišljala sam pisati o lojalnosti i navikama, o mislima dok sudim, o politici, o poslu. Samo sam razmišljala. U stvarnosti sam radila, stvarala, učila, rasla. Čitala sam Pink Penicu i Ivanu Grabar, pratila portale, veselila se uspjesima kolegica i kolega, tražila i bila inspiracija. Vjerujem kako rasteš jedino kada dijeliš znanje, jer jedino znanje ti nitko ne može uzeti.

Kada se okrenem, vidim Kristinu koja se okrenula i savladala najvažniju lekciju koju sam učila godinama: kako otpustiti nebitne i manje bitne ljude, situacije i energije.

Koliko puta sam slušala pokušaje ljudi do kojih mi je stalo, kako neke situacije nisu važne. A meni su uvijek bile. Uvijek neko istjerivanje pravde. Godinama sam se borila sama protiv sebe, nikako shvaćajući kako nebiti uvijek ostaju nebitnima, ma koliko mi se trudili učiniti ih bitnima. Kako govno što više diraš smrdi i kako samo samo duboko frustriran čovjek trača. Jednog dana…samo sam se nasmijala i upitala „a kakve veze to ima sa mnom?!“

Znaš li onaj čudan osjećaj slobode, znaš li onaj osjećaj kada sebe vidiš kako skačeš cvjetnim livadama, znaš li onaj čudan osjećaj kada ona dobra energija stvara još bolju?!

Znaš li da sreću jedino čovjek sam sebi može stvoriti?! Sreća ne raste na dalekim poljima, ne bere se poput pamuka, ne prerađuje se, ne boja se, ne boji se poraza, ne broji pobjede, ne skriva se među dugom i nema osjećaj čokolade.

Sreća ima tvoje ime, stvara reakciju poput kvasca, ako joj daš priliku i samo ako je ti zalijevaš, oduzima ti dah, a ti brojiš sve te trenutke koje te je tvoja sreća ostavila bez daha. Ti ju stvaraš, u tvojim je rukama, ti ju hraniš, možeš ju i podijeliti, ali nikada ukrasti, posuditi, oteti ili poželjeti tuđu. Tvoja sreća je tvojih ruku djelo, tvog srca otkucaj, tvog mozga impuls. Svi okolni sastojci samo dorađuju okus. Mmmmmmm… fino… najbolje…samo tvoja. Da, tvoja sreća. Baš kao i tuga. Preradović je davno napisao: “Stalna na tom svijetu samo mijena jest.”

…još se veselim pismima…

Nema sadržaja značenja pobjede bez spoznaje učinka gubitka. Čovjek treba razumjeti da nema ultimativne sreće, baš kao niti ultimativne tuge. Sve se mijenja, biti prazan je isto stanje koje ukoliko se razumije postaje izuzetan motivator za nove pobjede. Prokopati svoje dubine, osvijestiti svoje snove i zasukati rukave je put za klesanje sreće. Sam. Gol. Ogoljen pred sobom samim. Teško je. Nitko nije niti rekao kako je lagano. Ali lagane bitke ne shvaćamo mi ljudi ozbiljno. A sreća je vrlo ozbiljna stvar. Ista kao potreba za čokoladom i kremastim kolačima u pmsu (uključujući i muškom pmsu).

Kada si se zapitao posljednji put što stvarno želiš, a nije ti nekom tuđom inercijom nametnuto?! I što si napravio/ napravila po tom pitanju?! Ne dam nikome da živi moj život. Ne dam nikome da odlučuje što je dobro i/ili poželjno za mene. Dajte, živite svoje, a ne tuđe živote. Ma koga briga, ako on ljubi krivu, ma šta je imam s time, ako će sutra bankrotirati. Zar se mene tiče što ona bira krivog ili plače za prolivenim mlijekom?!

Tiče me se koliko je veliku reakciju izazvao kvasac u mome kolaču sreće. I kakve to veze ima s tobom?

1 Comment

  1. Tanja says: Reply

    točno, sreću si možemo sami stvoriti:)

Leave a Reply