Jedan o ljubavi s mog oblaka

Zaželjela sam se posta o ljubavi. Po glavi mi se motaju najrazličitije kombinacije poslovnih i life tema, ali zaglavila sam negdje na čardaku između neba i zemlje. Negdje na svom oblaku, negdje gdje stanjuje samo ljubav.

U četvrtoj rečenici kažem … uvijek postoji nešto važnije od straha…, a to je uvijek ljubav. Koliko čovjek je hrabar kada je posao u pitanju, koliko se kontrolira kada je zdravlje na kocki, a koliko, koliko je zapravo svjestan da baš ljubav je ta koja pokreće i brda i doline, i čini boljeg poslovnjaka, i čini zdraviji duh, tijelo i srce. A ne, ne…lijepi moji, ne ljubav prema poslu ili prema samom sebi, ljubav prema drugoj osobi.

Onaj osjećaj kada hodate, a zapravo mislite da letite, onaj osjećaj kada cijela farma leptirića je malo za osjećaj u trbuhu, onaj osjećaj kada tisućiti put pogledate na telefona, a posljednja poruka je baš zazvonila 15 sekundi ranije, osjećaj kada vam je cijeli svijet na rukama. Jel’ to zaljubljenost ili ljubav?! Nedavno sam vodila zanimljivu raspravu gdje je ženski dio debatnog tima tvrdio kako postoji gradacija „simpatiziranja -> zaljubljenost -> ljubav“, dok je muški dio debatnog tima tvrdio kako postoji samo „sviđanje -> zaljubljenost + ljubav“. I iz šupljeg u prazno. Jing i jang filozofija, i obje su ispravne i nadopunjujuće. Obje debatne skupine su priznale kako mora postojati ta fatalna privlačnost i kako se nitko najprije ne osvrće za dušom. Muškići su tvrdili kako se žene lakše zaljubljuju, a da oni odmah idu na sve ili ništa, odmah ljubav, odmah sve. Osobno, uvijek se zaljubljujem u kombinaciju izgleda + mozga, i nikad nisam na prvi pogled (kako da vidim mozak na prvu, nisam ne urokirurg u operacijskoj Sali). Ali i ženskice i mškići se slažu kako, kemija koja u spoju s fizikom stvara svijet pun ljubavi. Uvijek sam imala 5 iz kemije, a lude profesore iz fizike. Da se zabrinem?!

Priznajem, lovio me je smijeh kada sam slušala kako muškarci se kunu da oni mogu upravljati emocijama i onako, stojeći muški mole ženu koja im se sviđa, da se ne zaljubi u njih, jer to nije opcija, a oni svaki pred svojom već na koljenima. Muškarci naređuju ženama da se ne zaljubljuju (kao da se njih pita ili kao da su baš oni ti prvi na svijetu koji mogu upravljati osjećajima, a žene mole muškarce da ne postanu ovisi. A obje strane već su kao kruške pale, natukle i koljena i noge polomile od trčanja, ali priznat… I tako je bilo i biti će, uvijek jedna te ista priča, s čudnim počecima i različitim trajanjima. Ali nitko ne počinje da bi završio, osim ovog mojeg posta koji mora završiti… barem zalutao u ljubavi. I tu se još malo pomiješaju kemija i fizika, malo ljubavi i vođenja ljubavi i uvijek iz studenog rađaju ljetna djeca. A temperatura je tek pala…

Moram sići sa svoga oblaka među smrtnike, da ugrijem hladna stopala, smijem se do iznemoglosti i malo cuddlinga (maženja) bi dobro došlo. Ali leptirići ne daju… kažu da je sve ljepše dva metra iznad zemlje.

Leave a Reply