
„Nu, ti nisi naša!“
„Ja sam naša!“
„E, nisi!“
„E, jesam. Jel’ ste vi Hrvati?“
„Jesmo!“
„Vidite da sam „naša“. Ja sam Hrvatica i moja je cijela Lijepa naša.“
„Istina!“

Jedan od početnih razgovora moga dolaska u Imotski. Moja radna organizacija me je poslala u Imotski. Okolina mi se u Rijeci i Istri smijala i zafrkavali su me kako po kazni idem. Nisam se dala, jer stvarno poznajem Lijepu našu izuzetno dobro i živjela sam u dosta gradova zbog posla te sam naučila „ne sudi konja kojeg jahala nisi“. Čak je bila i zafrkancija gdje je izraz „KKK“ dobio novo značenje – Kristina, Krš i Kamen. I poskoci su pobjegli. Međutim, vječito pričam ljudima kako ja nikada nisam donosila, i neću donositi, zaključke na temelju nečijeg mišljenja te kako se ja nikada nisam zaljubila na prvi pogled. Ne, ne moš’ mene dobiti na prvu. Uvijek tražim više. Moram upoznati mozak.
U Imotski sam došla puna volje za učenjem i otvorena srca. Dolaziš k nekome i moraš poštivati pravila njegove kuće. Uvijek sam se tako ponašala. Ali… u ovom slučaju kao da nisu postojala nikakva pravila, nikakve razlike u tradiciji, kao da sam „svoj na svome“. I jesam. Moja zemlja je najljepše zemlja na svijetu i zemlja ljudi koji poštuju istu ma koje vjere, nacionalnosti, narodnosti ili boje kože bili.

„Koji ti je draži (grad) Rijeka ili Imotski?“
„Kako to mislite?“
„Pa koji grad više voliš?“
„Volim i Rijeku i Imotski. Rijeka je moj rodni grad, a u Imotskom trenutno živim i hrvatski je. A najviše volim grad u kojem mi srce kuca sretnije i gdje mi srce ljubi.“
Imotski me je obogatio. Imotski me je promijenio. Imotski me je učinio kvalitetnijom osobom. U Imotskom sam ja upravo ja. Pišem ovaj post nakon dugo vremena razmišljanja o promjenama koje sama sa sobom doživljavam. Vjerujte mi, nije jednostavno živjeti u hotelu, s 500 km udaljenosti od „onih za koje i zbog kojih srce kuca sretnije“. Preostaje mi dovoljno vremena za razmišljanje, samovanje, introspektivu. Imam sreću, jer mi je Imotski darovao ljude koji ovaj grad čine posebnim. Moja stara izreka je „grad ne čine ljepote i spomenici, već ljudi“. Susrela sam se sa predrasudama kako su Imoćani i cijela ta tamo hercegovačka regija ovakvi ili onakvi. Ne želim niti to navoditi, jer bih prvenstveno vrijeđala samu sebe u gradu gdje se osjećam kao doma.
Dokazali su mi, ako si čovjek spreman pomoći to ćeš i učiniti, a ne samo pričati o tome.
Dokazali su mi, da krvno srodstvo biraš, ali možeš imati ogromnu obitelj, ako ti je srce puno ljubavi.
Djeluju u skladu s mojim vrijednostima, gdje je znanje vrijedno i raste, jedino ako se nesebično prenosi i daje.
Imotski i okolica su bogat kraj, svi znamo ima ljudi koji rade u njemačkoj, grade kuće ovdje. Zanimljivo mi je kako su me baš ovdje pokazali kako najveće vrijednost su nematerijalne, a ne materijalne. Najveća vrijednost je obitelj – i ona krvna i ona birana. Znate, ovdje još uvijek susjed susjedu daje ruku za gradnju kuće, a ne pozivaju se samo na fešte kada je za piti i jesti.
Svjesna sam lajanja zlobnika nad ovim tekstom, ali odavno mišljenja takvih se ne broje u mom svijetu. Nedavno mi je bio rođendan, nisam imala nikakve planove, malo sam bila nostalgična za mojima, ali u glavi sam čista – došla sam poslovno i treba biti čvrst. Moja mentorica / šefica / trenerica / prijateljica mi je naredila da idem doma. Dale mi je slobodne dane bez moga traženja i rekla kako idem ljubiti svoje. Moja jedina, skrivena rođendanska želja mi je bila vidjeti „one za koje srce kuca sretnije“. I ne pamtim kada mi je rođendan bio bogatiji s više darova. S više ljubavi, s više sreće. Dobila sam ono što sa mnom može putovati bez ograničenja kilaže. Dobila sam trenutke za koje vrijedi živjeti, one koje ti oduzmu dah.

Također, nikad nisam bila uštogljena (iako mi je bivši šef rekao da jesam, i on je jedini koji je to rekao), volim se zafrkavati, pa sam nepozvana upala na jedan imotski pir. Morala sam. Jednostavno sam morala. I znate šta se desilo – ništa. Prepoznali su me s tva i nastavili se svi skupa zabavljati. Takve stvari daju posebnu notu i pirevina i ljudima i zabavi. Neplanirano, neočekivano, spontano. Nitko nije reagirao, ako ima za svih ima i za još jednog. Slobodno se s nama veseli našoj sreći. Zar to nije divno?!
Došla sam otvorena srca i dobila puno srce. Toliko, da me Imoćani žele ovdje udati (najdraži, nemaš straha) i kažu kako ću kupiti kuću ovdje. Sve je moguće, ali jedno je sigurno, ako je Anino treće curica – ja sam kuma!

Imotski hvala!
„Kristina, kako si?“
„Može!“
