Farmerske priče – Karakter je luksuz koji si mnogi ne mogu priuštiti.

NovaTv – izvor
Budi svoja. A kakva inače ja mogu biti?! To je najčešći savjet koji sam slušala prije ulaska na Farmu. Kada sam izašla, bila su pitanja različitog karaktera, od „kako to da si se odlučila“ do pitanja „zašto si već vani“.

Javno vam kažem kako je Farma jedna od mojih najboljih odluka ili ludosti u životu koju sam si priuštila. Nisam nerealna i novac služi za život, ali moj motiv nije bio novac. Željela sam upoznati svoje granice i svijet ispred / iza kamere. Ne možeš neke stvari znati kakve su, ako ih ne osjetiš. Sve su ostalo pretpostavke. Dragi moji šefovi ljudskih resursa, tražim dovoljno uštogljeni način kako da Farmu uvrstim u svoj cv. Nisam sigurna koji posao mi je mogao omogućiti ovoliko učenje i osobni razvoj, kao činjenica suživota s 13 različitih karaktera 0-24, 7 dana u tjednu. Uz dužno štovanje velikim direktorima još većih imena kompanija, ova moja avantura je nadmašila stvarnu životinjsku farmu naše poslovne realnosti. 

Još pamtim zvukove prirode, miris livade i osjećaj spokoja u kućici za dualiste. Onaj osjećaj kad srce kaže „da“. Za taj osjećaj je vrijedilo biti tamo. Često sam znala reći, da barem imama foto aparat da mogu zabilježiti fotografije srca koje niti kamere ne mogu uhvatiti. Onaj tren srca koji pohrani fotografiju u folder zvan „Zauvijek“.

Ako se pitate, da li sam jednaka u stvarnom životu. Jesam, baš sam takva. Karakter je luksuz koji si mnogi ne mogu priuštiti.  Nema glume, na opću žalost teticama koje mogu konkurirati žiriju za dodjelu Oscara. Ta sam. Glavom i bradom. Svoja. Nimalo proračunata, ali ne diraj me bezobrazno, dobiti ćeš natrag i pogodit ću srž tvoje boli. Na farmi sam ipak malo pripazila, da ne pretjeram zbog drugih farmera, ne sebe. Uh, mogla sam biti i daleko brutalnija, ali društvo, to doista nije moj stil, čak i ako je nekad u mlađim danima bio, sad nije. Čovjeka ne treba povrijedit, već naučiti. Iako neke osobe i da žive deset života nikada neće naučiti. Nisu me uzalud zvali „diplomata“. Ne plaše me lažni autoriteti, kamere, akademske titule ili govorkanja. Kada je vuk gubio san zbog mišljenja ovaca?! I ta je rečenica nasmijala pojedince na farmi. Dana riječ je za mene zakon, vrjednija od lista papira, pečata i potpisa. Ljudi se drže za riječ, a volovi za rogove. Dala sam riječ obitelji kako ću biti svoja i bila sam, prijateljima kako ću se zabaviti i stvarno jesam, a sebi kako u slijediti svoje osjećaje i to sam učinila.

Mislite kako je pražnjenje septičke jame bilo najteže?! Nemojte me nasmijavati. Najteže je bilo u trenucima suočit se sam sa sobom i s anđelima i demonima srca. Nije mi nedostajao niti mobitel, niti televizor, već oni moji ljudi i jedan pas. Bilo je trenutaka, kada bih dala deset godina samo da mogu čuti nečiji glas ili vidjeti pogled. Bilo je trenutaka, kada je ljepota prirode opijala. Ali one najdraže oči stalno su bile prisutne, ponekad do boli je nedostajao. Nisam nosila fotografije, ja ne. Poznavajući sebe niti jedna ograda me ne bi mogla zaustavit, kada srce zakuca nostalgijom. Sada je najzanimljivija činjenica kako sam uspjela. Pobijedila sam. Pronašla sam odgovore na sva svoja pitanja koja sam imala pri ulasku. Naučila sam granice svojih principa i kako ih ne prijeći. Dokazala kako se karakter i čast, dostojanstvo ne mogu kupiti novcem.

Kod izlaska je bila najgora prilagodba. Odjednom više nema toliko ljudi i opet ostaneš sam sa sobom, ali s velikom razlikom. Imam odgovore na pitanja. Bogatija sam, mudrija. Da li se to nekome sviđa ili ne, da li vole ovaj vid tv show ili ne, zar mislite da mi je nečije mišljenje bitno?! Ja nisam čokolada da me svi vole, a vjerojatno svi ne vole niti čokoladu. Samo se zapitajte, da li vam je važno mišljenje nebitnih ljudi u životu.

Biti će još pisanja na ovu temu. Igra još traje. Još uvijek igram. Još uvijek sam svoja.

Leave a Reply