#curaizhırvatistana – u špeži (kliknite na foto baklave, da ih vidite veće :))

Shvatila sam da mi nedostaje poznavanje turskog jezika. Odnosno pričam tečno dva, mogla bi se vrlo dobro snaći na još dva, ali baš mi fali turski. Ne, ne pričam ga. Znam se snaći, šarmirati policajca na granici, otići u trgovinu, ali kada kažem 20 umjesto pola, e onda znam da ne znam. A te dvije riječi se razlikuju u izgovoru u jednom glasu. A nitko ne priča engleski. Barem onaj dio populacije koji sam danas srela, ne zna. Čak i Thank you im je znanstvena fantastika, ali ok, to znam reći na turskom.
Trudila sam se danas laganini. Prvi dan stvarno velika razlika u vremenskim uvjetima. Vukla sam od radne sobe do kuhinje i natrag. Shvatila sam kako bi bio red da idem u kupovinu živežnih namirnica (kako sam službena) koju sam dogovorila sa susjedom koja je divna, ali ne priča engleski. Kako, ne pitajte, uspjela rukama i nogama. Imam čak i auto na raspolaganju, i to jako dobar, ali ja sam ukakana. Vozim kao da vozim Formulu 1, ali sad tuđi novi auto i automatski mjenjač… kao da nikad nisam vozila. Iskreno, ne volim tuđi auto vozit, pogotovo u zemlji koja je poznata po broju prometnih nesreća i divljaštvu.
Da se razumijemo, pravila zebre i pješačkog prijelaza u Turskoj ne vrijede, odnosno nitko se ne drži pravila. I sada vam dajem savjet: deset puta pogledat lijevo i desno i ne uzdat se u pravila zebre.
Došle mi do trgovine kao npr. Našeg Konzuma, Interspara, Kauflanda… Zove se Migros. Veći je i Carrefour. I ja hrvatski seljak nosim sa sobom vrećice za špežu. Totalno sam zaboravila, kako ovdje ne morate nosit vrećice. Dobijete ih besplatno, ma koliko vam trebalo.  Uđem ja u Migros, a prvo naiđem na štand s začinima. Zatim sam se izgubila u svim silnim maslinama, gdje sam rekla trgovcu molim 20 kila umjesto pola, pa je čovjek shvatio da sam se malo zaje. I krenula sam na voće i povrće i kad su me opili svi oni stvarni mirisi, a sve tako9 divno složeno. Raj, a još nisam ni došla. Nisam znala od kuda bi krenula, mirisala sam sve redom…ummmm paprike,, ah rajčice, a tek izbor salata… Cijeđeni sok od svježih naranči.

 

Moram priznat kako su Turci uvijek bili, ali sad još dodatno osvijestili, zdravu prehranu. Kod svake vrste hrane možete naći oznaku „organsko“ i to vrlo jasno naznačeno. Cijene se baš i puno ne razlikuju od „ne organskog“.

Kako nisam bila sama, morala sam brzinom munje obaviti kupovinu, što definitivno i nije bilo baš jednostavno, jer je apsolutno sve na turskom. I taj tren je došlo od izražaja moje oskudno znanje turskog. Preporučila bi u svakom slučaju, ako ne putujete organizirano, da uz sebe imate priručni mali rječnik. Trebat će vam.

Moja susjeda me pozvala na limunadu. Onako onu pravu, kako u nekadašnjim slastičarnicama. Tu je mobitel i google translator odigrao ulogu. Komunicirale smo pišući, ona na turskom ja na engleskom, pa je google odradio ostalo. Bitno je snaći se.

Nekako sam se razveselila kada sam shvatila da ne žderem sve od redom. Vjerojatno sada kada imam takav izbor sam relaksirana i nemam potrebu jesti, također i jako je vruće. Izuzetno je vruće. I popila sam oko 3 l vode. Tjera te, a ne znojim se jako.

Što se tiče tv programa, imam plaćenu nekakvu kabelsku ili kako se to tu već zove, pa su mi programi i na engleskom, odnosno imaju neku foru, da na daljenskom možete birati turski ili originalni jezik.

Programi su zanimljivi i stvarno se ne smijem žaliti na izbor i sadržaj. Koliko sam samo dobrih ideja za kuhanje dobila. Ali o receptima u nekom drugom postu. Obećala sam curama iz gimnazije jednostavni recept za burek, pa ću se svakako potrudi.

A sad idem u neka nova lutanja, možda i koji filmić padne.

 

Vidimo se!!!

Leave a Reply