#curaizhırvatistana – sletila u dnevni boravak (ili srce puno radosti)

Kako nešto što volim opisati, a da ne ispadnem patetična?! Oprostit ćete me, znam da hoćete.
Nisam bila baš toliko jaka i večer prije me je ulovila nekakva čudna nostalgija, ali ne za domom, već za Rokom. Kofer odavno spakiran, daleko manji od očekivanog. Ručna prtljaga također. Ajme, kako mrzim ručnu prtljagu, najrađe bi i žensku torbicu predala, da ju ne moram nositi. Al’ dobro ajde, ovaj put. Zvoni sat u 3:30, sve je posloženo i kao na traci se tuširam, oblačim spremam i mazim Roka. On kao da je znao da odlazim i samo se namještao u mojim rukama. Predajem ga na gornji kat, zatvaram vrata, jer taksist i njegova pratnja me već čekaju. Dečko si skraćuje noćnu smjenu. Nek’ se ljudi vole.
Bus Brioni Pula kasni. Ovaj put sam se odlučila putovati običnim busom, a ne Pleso prijevozom, jer imam toliko vremena. Vrijeme jutarnjih polaska iz Rijeke je toliko retardirano složeno, kao da netko nije imao ni znanja ni pameti. Na riječkom kolodvoru me terorizira neka očerupana kokoš koja misli agresijom riješiti to što joj ne dam 5 kn. Ej, ne znaš curu što te može dočekat. S krivom se kačiš. Shvatila ona to i sama i nestala iz mog vidokruga. Bus kasni. Ja u sebi psujem. Shvatim kako će ipak doći. Došao, ukrcala se, poluprazan. Ne vjerujte djeco sve što stoji na internetu. Brioni Pula reklamiraju wifi, ali kada sam pitala vozača, kao da sam ga pitala Talesov teorem. Katastrofa. Naravno do wifia nisam došla, ma zvao šole nekog šefa, ali u busu isključen wifi, a ovaj jadničak ne zna gdje i kako ga uključit. Oprostila sam mu i to, jer čovjek nije od Rijeke do Zagreba nigdje stao, što me razveselilo.
Hrana u THY avionu

U Zagrebu zima. Hej, hello, ja sam polugola,  Istanbulu je 40 stupnjeva. Dobro, gdje još da jaknu strpam?! Sendvič iz Dubravice spasi stvar, a dečko konobar iz Laganinija na autobusnom kolodvoru stvarno doradio vrhunski posao. Mlado čeljade, a toliko ljubazno, radišno. Svaka čast dečko. I eto malog Vrapčića nazovimo ga Pipo koji doleti do mene i ja mu pružim mrvice, a on meni jede iz ruke. (ajde, bar netko) Tu mi se već osmijeh rastegnuo na lice. Pritom stiže i Ana. Ja vidljivo raspoložena, ali pospana do boli prepričavam zadnjih dva dana. Nisam joj bila neki domaćin kad je bila prošli vikend kod mene, jer sam bila nervozna ko’ dupe. Žena očekuje neki posao (u međuvremenu mi je potvrdila, da je i dobila), profeštale mi prije vremena, ali teško nama feštat. Za tren prošlo dva sata i hopa cupa evo mene u busu za Aerodrom.

Chek in Turkiša prazan. Ja odmah na tipa. U slučaju viška prtljage moram nekoga šarmirat, a lakše mi njega nego ženu. Gle čuda, ulazim u 20 kg. Nije ni čudo da je u Zg hladno, snijeg će sigurno. Inače imam i do 10 viška. Nije tu nešto dobro. Već se ja brinem. A nekoliko dana ranije sam sanjala kako mi se avion ruši u kojem jesam i preživim na kraju na nekom autoputu. I sad kreće show. Ja onako polugola, nemam šta skinuti sa sebe na pregledu kod zaštitara i rendgenu, sandale na dvije trakice, ali stavljaju me sa strane i prepipavanje.
Samo ne znam šta mi je pipala. Ej, helo, pa tu ne stane ništa u moju robu, sve nešto jednostavno i usko, čak i bez džepova. Ja se valjam od smijeha, svi me tamo gledaju ,a nek’ gledaju kad su sad tu mene našli zajebavat s pipanjem. Nikad neću zaboravit repka kickboxing u Portugalu, prođu svi i oni sumnjivog izgleda, a mene sa strane i ajmo pretres. Vjerojatno ja izgledam sumnjivo ili eto požudno, pa se polakome. U djutiću klasično zaustavljanje, ukrcavanje regularno, let standardni, stujardese se muče s engleskim, a meni neugodno pričat turski. To je bilo slučajno, da mi je bilo neugodno, nisam spavala noć prije, pa nisam mogla ciljati riječi. Zaspala, probudila se i evo Kristine u Istanbulu.
U busu prema aerodromskoj zgradi tip turčin gleda u mene, a  sa zgodnom elegantnom ženom je, ona skuži i sčopi ga za vrat. Ma dobro ženice, ti nisi plava, a on je samo malo pogledao kosu. Nisam m ja zanimljiva, daj tebe želi. Nije ovo bitno, ali kasnije se vraćaju u priču. Ulazim u zgradu i prvo na koga naletim su tri ninje ili ti ga ninjđe, odnosno tri žene tutto completo u burki obučene i samo oči im se vide (i to samo ako dobro vidite). Već mi ala napamet odlična fotka: ja i njih tri, vanilija i čokolada. Jao, ova toplina me već udarila u glavu. I krenem ja do kontrole putovnica. Ajme koji red na onoj strani za strance, a na deset šaltera za Turke nikoga, osim onog mog para iz autobusića. Vidljivo iznenađeni što me tamo vide na strani za Turke, više sličim na Šveđanku nego na Turkinju, a ja sva s nosom u zraku pristupam šalteru. Na tečnom turskom objašnjavam policajcu šta ja radim kao stranac na tom šalteru, tip mene na još tečnijem turskom ispituje i milo me gleda. Udara pečat i odo’ ja. Brate mili, niti ja pričam turski, niti on engleski, ali mi nije jasno od kuda sam izvukla sve šta sam izgovorila. To je trebalo snimat. Da moram za život sve ponovit, ne bi znala beknut. Stvarno me opalila razlika u klimi. Još mi nije bilo jasno, a vjerojatno niti neće. Kupim kofer i odo s aerodroma.
E sad imate tri načina da odaberete koji vam je draži, pazite, sigurno ćete pogriješit. 😀 Dakle, a) metro – cijena karte 4 TL za jednu vožnju, do Taksima treba presjedati, b) taxi – oko 100-120 TL do Taksima, c) 2 havatas bus – 11 TL. Upali mi u takvu gužvu, odabrala opciju c. S taksijem bi bilo isto, sad bi se jedino metro isplatio.  Uzmite u obzir kako su tamo oni s borbenog istoka najavili kako će dignuti u zrak nekoliko metro stanica, pa se svi prepali i ispraznili metro, a na ulazu u isti osiguranje gore od aerodromskog. Ne smetaju me priče, nema mjestu panici.
Bus nas svih iskrcao i gdje prvo nego na dragi mi kebab. Odmah, da ne bi bila gladna jadnica do stana. A u stanu me čeka Damak, Karem, Coca Cola ligh Moschino… nisam ni došla i već sam počela. Ok, ljepljiva sam, neispavana, ali sve nestaje, jer sam u Istanbulu. Znam reć’ kako mi je Rijeka smočnica / špajza, a Istanbul mi je dnevni boravak. Kako volim duh ovog grada.


Brzo sam došla, zanemarimo li putovanje po Hrvatskoj, a još brže bila spremna izaći van. Prva stanica za danas – Istinye park shoping cntar. Kao malo dijete u trgovini igračaka. Ajme, ajme, ajme… oduvijek sam znala zašto volim Istanbul, i svaki put se iznova uvjerim. Ponuda, izbor, ljubaznost, sniženja…

Društvo moje, popusti u Hr se ne mogu zvat popustima. Osjećam se kao kraljica kad sam u kupovini u Istanbulu. Ne trebaju nama trgovačke škole, dovoljno da potencijalni trgovci naprave izlet u Tursku. Brand koji god želite, mirisi tako divni, toaleti čisti (i mirišu).

Naravno, Istinye park je otmjeno mjesto za kupovinu. Vjerojatno jedno i od najboljih u Istanbulu. Svi važni brandovi su tu. Ali o ovoj shoping meki još će biti govora. Nego opet ogladnila i na večeru drito u prizemlje centra u jedan od restorana. Hrana mirišljava, svježa, pripremana ispred vas, a svi dodaci besplatni (kečap, majoneza, umaci, limun…). Tako se radi posao. I to bijaše kraj dana.

Odoh jesti! Do sutra öpücük (poljubac)

Leave a Reply