#curaizhırvatistana – pobjeda je najveća u nama samima – Dijalogue in the dark

Kako se ne nalazim u Hrvatskoj već u Turskoj, moram priznati kako me se sva ovo događanja dotiču samo preko interneta. Šetam nečijom tuđom zemljom, sutra možda mojom i živim nečije tuđe snove, sutra možda svoje. Priznajem kako su emocije proradile, kada sam poslušala himnu u izvedi male Riječanke Mie. Dolaze neka nova djeca, rastu, bude se.
Hrvatska moja, budi zemlja znanja, gdje je najjače oružje znanje. Gdje je pero jače od mača, gdje ljudska riječ vrijedi više od potpisa na papiru. Budi bolja s puno dječjeg smijeha, s puno snova, s puno tolerancije.
Današnji tekst na krilima svoje zemlje posvećujem učenju i toleranciji. Željela sam vas voditi novim prostranstvima i malo nasmijati, ali u mojim venama teče hrvatska krv i ja sam poželjela dati doprinos.
Veliki gradovi nose i velike raznolikosti. Jučer sam imala priliku posjetiti izložbu Dialogue in the dark .
Sve naše zemlje, kontinente, gradove čine ljudi. Ima nas svakakvih bijelih, žutih, crnih. Pokrivenih – otkrivenih. Duge kose i brade, plavuša, i onih ljubičastih. Mojih ninjica od milja. Ima ih i slijepih i gluhih i oboje. I bolesnih i zdravih. I onih u kolicima i onih bez kolica. Ima nas…
Nitko od nas ne može razumjeti nešto što nije živio, što nije probao. Može pokušati shvatiti, ali nikada ne može razumjeti. Tolerancija je osobina koja se uči i razvija kroz obitelj i okolinu. Koliko ćemo biti stvarno socijalno osjetljivi ovisi koliko smo spremni učiti o sebi samima, koliko smo otvoreni ka novim spoznajama, novim osjećajima i koliko zapravo želimo biti ljudi bolje budućnosti.
Na samom ulazu dočekao nas je vodič koji je zahtijevao da ostavimo sve stvari u ormarićima. Mobiteli, naočale, torbice nisu dozvoljeni. Eventualno koja kovanica s razlogom. Zatim smo dobili štap za slijepe i slabovidne osobe u ruke. Tu kreće putovanje. Vodič nam je objasnio kako isti koristiti i već jedno osjetilo prestaje biti bitno – vid. Unutra same sebe miješale su se emocije, hoću li ja to moći, da li će me uhvatiti klaustofobija, emocije koje su se isključivo odnosile na moju psihu. Fizičko nikada nije bilo upitno. Uveli su nas u mrak. Mrak mračniji i od samog mraka. Sve je crno. Samo sluh, dodir i ostala osjetila bez vida. Brzo pitanja prolete glavom. Proživjeti, doživjeti nešto novo je snažniji osjećaj od straha. Ući u dio svijeta osoba koje nemaju prilike doživjeti boje vidom, pogledati kamen ili vidjeti slap je nešto na čemu se svim srcem zahvaljujem tvorcima ove izložbe. Ocu koji je želio vidjeti svijet sina. Slušala sam zvuk slapa, prepoznala dodirom biciklu, auto, ušla u tramvaj, vezala pojas u avionu, hodala sa štapom, i naručila te platila piće. Isto sam i popila. Pisala sam u mraku, osjetila sam

Vodič nam je bio slijepi student psihologije iz Istanbula. Nije me ni smetao njegov loše engleski, niti čak kada su mi drugi posjetitelji nenamjerno nagazili na prst, čak me niti on nije bolio. Postojalo je nešto važnije. Spozaja kako ulazim u tuđi svijet tako crn, a opet kao šaren. Odjednom ostala osjetila postaju izoštrena, samo sve ovisi o tome koliko ste sami spremni gledati sadašnjost drugim očima.

Vrijeme kao da je prolazili ili stalo, jednako je. Vrijeme u tim trenucima prestalo je biti mjerljivo. Naših 70 min mraka prošlo je da gotovo nismo niti osjetili. Svi smo zastali negdje na pola puta u vremenu. Nije bilo niti važno. Za iskustvo života slijepe osobe 70 minuta je premalo, ali mudrima dovoljno.
Emocije su se i nakon izložbe miješale unutar mene same. Koliko iskustva, a s druge strane koliko melankolije. Imam li pravo na istu, naravno da ne, ja koja zdravim očima vidim svijet nemam pravo na tugu crnila. Slijepi i slabovidni ljudi su samo ljudi sa svim svojim manama i vrlinama i mogućnostima koje ja nemam, ljepotama koja ja ne vidim i ne osjetim. Svako od nas je poseban na svoj način.
I oni su velikani našeg doba, umjetnici, sportaši, znanstvenici. I oni su djeca koja stvaraju bolje zemlje, kontinente, gradove. I podižu svoje granice i apsolutno naše učeći nas kako se samo treba prilagoditi. Mi zdravog vida upravo to najčešće ne činimo zarobljeni u oklopima svoje sujete.
Učite, rastite, stvarajte boju sadašnjost, jer dugujete drugoj, novoj djeci.

 

Leave a Reply