Blagajnica hoće ići na kavu

Nadam se kako ću ovaj tekst završiti, jer imam toliko započetih… misli, tekstova… Nestadoh, izgubih se. Nema me u Rijeci. Jel’ mi šta nedostaje?! Zapravo da – obitelj i pas i ovaj tren jedna dobra kava. Možda ne baš tim redoslijedom, ali da ne uvrijedim ljude koji su vrijedni ljubavi… Ne pamtim kada sam više učila, radila, stvarala, ali tajno. Ne javno. Čak i facebook kao društveni alat s kojim bih se ja kao marketer trebala okoristiti, postao mi je minoran, dosadan i isprazan. Gdje sam bila, šta sam radila, imam li novu haljinu… zar vas stvarno to zanima?! Evo, nikoga nisam ljubila, osim svoju jastučnicu i žlicu od ručka. Žlicu sam izlizala sa svih strana. Ne mogu slikovitije. I da, ručak sam sama kuhala.
Danas je tisuće ljudi poput mene, samo s jednom iznimkom, ja nisam na sezoni, ali sve drugo jesam. Koliko je djevojaka ostavilo svoje dečke, koliko muškaraca svoju djecu i tako međusobno pomiješamo uputilo se u svijet, na hrvatsku obalu nadajući se kako će bar malo popraviti stanje svog novčanika, možda se usputno i okupati, nasmijati, promijeniti svakodnevnicu. Koliko ljudi žudi za onim što ih čeka kući…dom je isključivo i jedino samo tamo gdje srce sretno diše. I sve je to poput partije šaha, gdje nikad ne znaš koji potez slijedi i zato budite obazrivi prema ljudima koji se trude raditi svoj posao, sa znanjem ili ne. Kod pravih ljudi trud se računa duplo. Jeste li pravi?

Postala sam sakupljačica dugi, od grada do grada, sela do sela, svaki put je duga na putu. Slučajnost, ili ne, ali skupljam ih poput epoleta. Moji ljetni suveniri – duge. Upravo je danas parada po Zagrebu, koju nikada nisam razumjela. U ovo cirkusu karijere, nostalgičnih osjećaja prema ljubavi koja drugdje spava, drugih gradova, novih ljudi, ne mogu smjestiti jedan dan paradiranja. Paradiram svaki dan. I svaki dan slavim ljubav i dobrotu, ma kojeg spola bila. Ili si dobar ili nisi. Ili voliš ili ne voliš. Ili si dostojanstven i častan ili nisi. Koješta ja danas ne razumijem, ali sam barem svjesna kako bi se moja nona ponosila činjenicom da sve te neke pomodarske gluposti mi nisu još uvijek udarili u glavu i kako ispijanje kave subotom na riječkom Korzu mi ne predstavlja fenomen za koji živim cijeli tjedan, gdje dolazim kao napirlitana pernata životinja u nadi da ću biti viđena. Živim u nadi da ću vječno ljubiti, pa s time podržavam sve one koji su zbog istinske ljubavi prošetali Zagrebom, jer vjeruju, a ne zato jer im birački aparat tako nalaže, odnosno molećljivo guranje u nečije gaće, pa makar birača. Ipak sve je tako nekako nestabilno, moglo bi uskoro zatrebati. Nikad ne znaš, jedna fotografija više možda te dovede do titule kraljice instagrama ili do nečijeg kreveta. Mišljenja sam , kako ovo drugo je korisnije barem za natalitetnu politiku ili za blagajnice koje žele ići na more. I kofer je spakiran, karta u džepu. A gdje ideš?! Za snovima ili za pretpostavkama?! Zapravo na kraju se ustanovi kako najjednostavnije stvari su najkompliciranije. Ljudi koji se kunu da nikada ne lažu, zapravo su patološki lašci. Velike dame su još veće kurve. Najveći frajeri su i onako sada s druge strane. Samo je pitanje tko što ostavlja i ima li šta izgubiti?! Pa makar samo dugu.

Tekst je završen, napisan. Fali mi još uvijek sve s početka priče. Netko bi rekao da mi fali *****(ima i maloljetnih na ovom blogu, ali i oni znaju bolje od nas šta i kako). Možda ima istine i u tome. Veličina je ne u objavi fotošopirane fotke na faceu, već u jednom običnom priznanju kako fali.
A fali svima, samo veliki smo istinozborci i dame.
Ja sam samo jedna sakupljačica duge kojoj fali. I blagajnica koja želi kavu. I stisnut Roka. Roko je pas.

…i drugu vide sakupljači…

1 Comment

  1. Tanja says: Reply

    lijepa fotka duge!

Leave a Reply