8 nam je godina tek – Nada

8. rođendanOsmi. Danas slavimo rođendan. Osam više i nije tako mala brojka. S osam imaš prepoznatljiv karakter, i škola je već tu, simpatije i antipatije. Nade. Puno nade.

Iza mene je godina koja je bila… godina promjena za mene. Naučila sam kako je i šutnja koji puta najkvalitetnije ispisani tekst. Ne da bi se provociralo ili izazvalo pažnju, već da bi se reklo sve ono što se ne može reći riječima. Ima i druga strana šutnje – ako ne možeš ništa lijepo reći drugome, šuti. Da, vjerujem kako je to gradivo teško savladati. Ali nada uvijek postoji.

Ne vraćam se u prošlost godine, retrospektivu činim jedino same sebe i svoga ormara. Znate kako je teško pospremiti ormar, odnosno riješiti se pojedinih stvari, jer možda jednom ćemo ih nositi. Ok, uzmimo teoriju i da smršavimo, udebljamo se, budemo isti, zar stvarno vjerujemo kako ćemo nositi majicu koju nismo obukli zadnje desetljeće, jer baš taj jedan jedini put bi nam mogla pasati uz novu suknju i nove štikle. Da, baš ta stara majica koje se ne bi sjetili da nismo morali presložiti prepuni ormar. A tek onaj par čarapa ili najlonke s rupom na prstu. A o donjem rublju da i ne govorimo. E baš te odavno u pranu rastegnute gaćice ćemo nositi baš sutra. Tako je i s čišćenjem ormara zvanim „mi sami“. Kada poželimo biti bolja verzija sebe vrijeme je za čišćenje unutarnjeg ormara i updejtanje na noviju verziju, ali treba slobodnog prostora za novo. Ne postoji nitko tko to može, treba i učiniti će umjesto nas. I odmah da se dogovorimo, nije najveći grijeh ne uspjeti ili sačuvati majicu u kojoj smo maturirali, već je najveći neuspjeh niti ne pokušati. Ali ovo morate sami. Kanite se sad floskule „ništa se ne mora, samo umrijeti“. Svi pametni žele živjeti i znaju da se mora, npr disati.

Kada me mama nazvala koji dan prije kraja godine i pitala gdje se nalazim, mislila sam da se šali. Izostaviti ćemo podatak, kako me je koji sat ranije vidjela.

„Molim, kako to misliš gdje sam?!“ – ja

„Pa tako, s tobom se kad ne zna, šta ja znam gdje si ti, gdje si mogla otići, kao da tebi propusnice i zatvorene granice nešto znače, ti nađeš način.“ – mama

„Da, majko, na putu sam za Singapur!“ – ja

Iskreno, toga se jedino i bojala, ostalo joj dosita ništa ne znači. Bratu.

Jesam, radila sam ludosti i sam Bog zna koliko ću puta još ostati bez daha od životnih uzbuđenja, a ne zbog slabe kondicije. I nek’ ostanem, što više to bolje. Ali zato je važno napraviti mjesta u unutarnjem ormaru za sva ona nova iskustva, snažnija, intenzivnija, emocionalnija, smionija, bolja.

Bilo je dosta zabave ove godine. Definitivno najluđi tulum je bio moj 40. rođendan. Barbie i Kenovi su paradirali ispred moje kuće i sve je bilo pinkie. Koliko simbolike i u brojci, i u boji i u tematici. Sad sve brojim prije i poslije tuluma. Ali ruku na srce, odvažila sam se na toliko životnih promjena koje nitko nikada ne bi mogao umjesto mene napraviti. Često kažem, sudim samo sport nikad ljude. Ali ne sudim niti sebe. Volim se. Ne, tu se ne radi o narcisoidnosti ili egotriparstvu, već o zdravoj emociji. Kao što primjećujete pišem o sebi, svojim dobrim i manje dobrim stranama, karakteristikama, baš iz razloga jer je teško vrijeme, ne nosim tuđe cipele. Sada nije vrijeme gledati druge. Ali ako ne voliš sebe, ne možeš znati voljeti niti druge. To je u ljudskoj prirodi, u našem biću i bivstvu. Svatko se nosi sa situacijom koja nas je trenutno zadesila najbolje što zna. Nikome nije lako i svatko od nas se morao odreći jednog dijela sebe. Prisilno odreći kako bi se prilagodio novonastaloj situaciji. Situaciji koja je bitno poremetila kvalitetu života svakog pojedinca. Znate, sada bi bila u Singapuru ili na Baliju. I zar je to najbitnije?! Apsolutno ne. Sada vam pišem iz svoga kreveta, sretna jer sam zdrava, imam krov nad glavom, posao koji mi se sviđa, ljude koje volim.

Da, nedostaje mi brat. Sebično mi nedostaje imati ga fizički pored sebe, a zanemarujući činjenicu kako je Dominik baš tamo gdje želi biti, sretan, zdrav, radi što najviše voli – stvara uvijete za bolji svijet i možemo se čuti i gledati koliko god želimo zahvaljujući suvremenim tehnologijama. Nedostaje mi moja navika putovanja, koja će opet biti živa i ostvariva, samo uz malo strpljenja.

Dakle, imala sam najluđi tulum godine (i još dva puta ga ponavljala s Fatom – Fata je Fata, dva put je dvaput“ i Žutim kartonom) i rješavam se svoje najveće mane – nestrpljivosti. Tu ćemo sad malo stati. Ipak ja nisam svemoguća, evo, i mama svjedoči o tome. Pomalo. Vrag odnia prišu. Ima još vremena i godina.

Kada sam shvatila kako se san može pretvoriti u noćnu moru i kako noćna mora može biti strašna i neda ti da se probudiš, shvatila sam i da svako jutro koje imamo u vremenu sami određujemo, bez obzira na brojku na našem satu.

Postoje dvije opcije i o njima sami odlučujemo. Ja ću napisati postupak samo jedne. Tu ja biram.

Probudim se. Ustanem iz kreveta. Napravim isti. Otiđem u kupaonicu. Pogledam se u ogledalo. (I tu je sad moment odabira) Danas će mi biti sretan dan, jer sam ja tako odlučila.

Uza sve životne poteškoće, nada je uvijek prisutna u nama. Samo jedna misao čini razliku. Vaša misao.

Tako sam došla i do osmog rođendana bloga. Mišlju, srcem i djelom.

Sretna nam ova godina, jer je najbolja i jedina koju imamo! Blogu osma, meni četrdeseta, vama vaša…

Ljubite cijelim srcem, jer to se pamti i oduzima dah

Zaljubite se da vam koljena otkažu i u trbuhu da vam je cijeli zoološki vrt

Uživajte i u kiši, jer dolazi sunce…

(Učite iz crtića, Olaf je bolji od bilo kojeg princa ;))

 

Kristina

Leave a Reply